kojeg vuka hranite

Na svijetu su uvijek postojale samo dvije rase, samo dvije vrste ljudi. Korisnici i davatelji. Korisnik vidi svijet kao "svoj", a davatelj vidi svijet kao "sebe". Mala razlika. Korisnik živi u svijetu koji je stalni neprijatelj, koji ga želi zakinuti za nešto, kriv mu je za sve njegove neuspjehe i pokušava uvijek dobiti "ono što mu pripada". Davatelj živi sa svijetom, ne u svijetu. Pošto ne postoji podjela "on i svijet", dajući drugima, on obilno daruje sebe i od toga bude u stanju opijenosti i sreće. On zna malu tajnu...zna što znači "PURNA". Savršeno i potpuno, nepromjenjivo. Koliko god da daješ iz toga, uvijek ostaje isto. Koliko god palio uljanice svjetlom svoje uljanice, njeno se svjetlo neće smanjivati niti trošiti. Davatelj zna i da istinsku sreću možeš doživjeti jedino davanjem, ne uzimanjem.
Koja kvaliteta trenutno prevladava u nekome može se vidjeti najčešće iz izraza lica, korisnik ima grč lica, a davatelj ima opušten, skoro opijen izraz lica. Ponekad se to može vidjeti i iz načina govora. Netko će reći "Uzeo sam mantru", a drugi će reći "Dobio sam mantru".
E sad, što nam je činiti? Ako želimo promijeniti sebe, tu je uvijek trening. Ako želimo imati mišiće, nema fajde od čitanja i gledanja motivacijskih videa na you-tube kanalu, bez treninga, trenera i znoja- ništa. Isto vrijedi za sve. Želimo meditirati? Treba vježbati. Tako i ako želimo biti davatelj, a ne korisnik...treba početi davati sebe svijetu, beskompromisno i bez očekivanja. Početi od malih stvari (kao i u teretani od malih utega), slušati savjete učitelja (trenera) i očekivati da neće uvijek biti jednostavno (oznojiti se). Davati, davati, davati, sve dok se jednog dana ne probudimo sa sviješću da što više dajemo, sve smo bogatiji, odnosno da smo mi taj svijet kojem dajemo. I tada nestaje ono ja i oni, nestaje dualnost u bilo kojem obliku. Ananda.
 Rijetki su rođeni savršeni, više manje u svakome od nas čuči jedan mali davatelj i jedan mali korisnik. Koji će od njih dvojice prevladati je kao u onoj indijanskoj priči:
U svakom čovjeku žive dva vuka. Ta dva vuka su dobro i zlo i on i se stalno bore u nama. Kad se dva vuka tuku, koji će vuk pobijediti? Onaj kojeg dobro hranite.
Tako i ta dva ljudska oblika čuče u nama, a prevladati će kao i u svakoj borbi onaj koji ima snagu, onaj kojeg hranite.

Blagoslov

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti

Jako je tužno vidjeti kako se zatvaramo u svoje vlastite zatvore. Pletemo neumorno rešetke sa sjetom i umorom u očima. Vješto tkamo naše zatvore, odmah popravljamo ako negdje slučajno Gurudev i naše unutarnje božansko jastvo naprave rupu...Odmah je krpamo, da se slučajno ne proširi i otvori prolaz iz zatvora....jer treba hrabrosti izaći iz tople i sigurne kukuljice iz stvarnosti gusjenice. Treba zamjeniti stotinu malih nožica koje nas čvrsto drže na zemlji za par krila i otisnuti se u zrak, beskonačan i nepoznat.

U tim našim malim ugodnim zatvorima odrićemo se svega što bi nas moglo podsjetiti na let. Odričemo se svake veze sa beskrajnim, božanskim, čudesnim i svjesti da smo i sami beskrajni i božanski. Tako smo se općim svjetskim referendumom i odrekli davanja i primanja blagoslova. Barem u večini slučajeva. Dozvoljavamo možda, da nam blagoslov daju svećenici ili naš Gurudev, ali i to u sigurnim količinama. Jer...jednostavno ne vjerujemo u njegovu moć ili vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni da ga primimo. Koliko lijepih blagoslova se odričemo pri tome...

Davno prije, davanje blagoslova je bila svakodnevica i dio ljudske prirode. Ne samo svečenici, i majke su davale blagoslov djeci kada su negdje išla, stariji ljudi su davali blagoslov parovima da se žene...i ne samo to, blagoslov je bio svakodnevica.

Nešto što nam je ostalo negdje duboko u duši kao atavizam tih vremena je uzvik kada vam netko da čašu vode nakon što ste dugo bili žedni...večina će izbaciti iz sebe "Bog te blagoslovio!". I bake koje prose na cesti će vas još blagosloviti bez kompleksa i sustezanja za tu kunicu koju im date. Razmislite kako se tada osjećate? Nekako toplo vam je u duši, prirodno vam se lice opusti i smekša. To je učinak blagoslova, božasnke svjetlosti kada uspije prodrijeti kroz našu čahuru, no bojim se da je obrnuti put puno teži. Da li biste se usudili, da li biste  mogli dati nekome blagoslov ? Teško. I razumljivo je zašto, večinom će vas proglasiti ludim ili će ego progovoriti "tko si ti da mi daješ blagoslove? ili nešto slično. No bez obzira na sve, blagoslove treba davati, makar šutke i bez dizanja ruke jer kad osjetimo u srcu da se preljeva od punoće, taj trenutak je trenutak kada nam prirodno krene blagoslov iz nas.I vi ste tada samo poštar između božanskog svjetla i božanskog svjetla u nečijem tijelu. Vas zapravo nema i to je u redu, to je istinski blagoslov, a ne parada ega.

Sada se javlja misao "ja to ne mogu", "ja nisam dovoljno čist da..." i razne druge bedastoće...No mi smo ono što svojim mislima iskreiramo. Ako ponavljamo mantru "Nisam dovoljno čist" to će i postati stvarnost. Ako ponavljate mantru "Šivoham"...
Hvala bogu da bumbar nije čuo za fiziku i te negativne ucjenjivačke mantre. Naime, bumbar po fizici nikako ne bi mogao ostati u zraku sa svojom težinom i maleckim krilima. No, bumbari lete, to svi znamo. Zato...

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti ili poletite s njim....Ja vam od srca želim božanski blagoslov za taj let...