Mira Bai

(princeza izvan vremena)

Kako ispričati priču o Miri osim pokušati to učiniti srcem, onako kako je i ona pričala svoju priču. Riječi nisu dostatne, to je sigurno.

Mira Bai je rođena kao princeza u rađputskoj kraljevskoj obitelji Kudki u okrugu Pali u Radžasthanu. Njena cijela obitelj su bili veliki posvećenici Boga Vishnua, a smatra se da je Mira inkarnacija Radhe, ženskog principa, pratiteljice Boga Krishne. Kao sasvim mala djevojčica, opčinjena vjenčanjem na kojem je bila, zapitkivala je svoju majku tko će biti njen mladoženja. Majka joj je odgovorila pokazavši prekrasno ukrašen kip Sri Krishne: "Evo, ovo će biti tvoj mladoženja“. U Miri je to sjeme zalijevano njenom neutaživom žudnjom za Bogom izraslo u životnu priču. Mira Bai je bila cijeli svoj život u božanskoj i duhovnoj vezi sa Krishnom, pretočivši svu svoju ljubav u njega.  Unatoč strogim konvencijama za život jedne princeze u 16. stoljeću u Indiji, neustrašivo je i jasno iskazivala svoju ljubav, ne priznajući norme koje su je pokušale vezati za ovaj materijalni svijet. Na samo indijskoj tradiciji svojstven način, to je činila u miru sa okolinom, u skladu sa najvišim zakonom ahimse, nepovrjeđivanja, uzdajući se da će njen voljeni Krishna naći načina da nitko ne bude povrijeđen zbog njene odanosti Bogu. Taj fascinantan miran otpor pun ljubavi, a opet beskompromisan i čvrst, dio je indijske baštine svijetu kroz mnoge poznate osobe, a najpoznatiji je sigurno Mahatma Gandhi. 

Svoju je ljubav prema Bogu Mira iskazivala stihovima, pjesmom, muzikom i cijelim svojim postojanjem. Snagu takve usredotočenosti nalazimo opisanu u mnogim pričama o Miri Bai.  

Njeni su je roditelji preko njene volje udali za princa druge kraljevske obitelji i tu kreće njena priča u kojoj je ona ostala čvrsta u svojoj vjeri unatoč progonima njene obitelji i supruga. Iako je savjesno obavljala sve svoje dužnosti kao supruga princa, nakon završetka dnevnih poslova, povlačila se u duhovnost. U više navrata je čudima izbjegla sigurnu smrt i zamke koje joj je obitelj u krajnjem očaju postavljala. No materijalni svijet je nije uopće zanimao, njen je svijet bio negdje drugdje.  Tako je otrov koji je trebala ispiti postao za nju nektar, prašad od Voljenog, a košara otrovnih zmija cvjetna ogrlica njenog Krishne.

Zadnja kušnja u njenom životu je bila kada joj je suprug naredio da ide u rijeku i utopi se jer je obeščastila  njega i njegovu obitelj. Kao i uvijek poslušala je njegovu naredbu, no njeno tijelo nije moglo potonuti. U viziji, pojavio joj se Bog Krishna i rekao da je njeno vrijeme koje je morala provesti sa svjetovnim suprugom gotovo i da dođe u Vrindavan živjeti kao sadhu. Kažu da je Mira bosih nogu preko vrućeg pijeska Rajasthana krenula za Vrindavan. Posvećenici su je pratili i hrabrili putem pružajući joj zaklon i hranu te je sa ushitom dočekali u Vrindavanu. Zadnje godine svojeg života provela je u Vrindavanu, mjestu rođenja Sri Krishne, a legenda kaže da je jednoga dana jednostavno nestala u Dwaraki stopivši se sa kipom Krishne.

Sri Swami Shivanada, svjetski poznati duhovni učitelj je rekao o Miri:

„Izuzetno je teško pronaći paralelu s ovom prekrasnom osobnošću - Mirom, sveticom, filozofkinjom, pjesnikinjom i mudrom ženom. Ona je bila svestrano genijalna i velikodušna duša. Njen život ima jedinstven šarm,  izvanrednu ljepotu i čudesnost. Bila je princeza, ali je napustila užitke i raskoši koji su pratili njen visoki status i umjesto njih je izabrala život siromaštva, strogosti, Tyage, Titikshe i Vairagye (odricanja, izdržljivosti i nevezanosti). Iako je bila nježna mlada žena, uputila se na opasno putovanje duhovnog puta ispunjenog raznim poteškoćama. Prošla je razna iskušenja hrabro i neustrašivo i ostala čvrsto pri svojoj odluci. Imala je ogromnu volju. "

Prof Dr Dirk Wiemann, istraživač indijske literature je rekao za  Miru: "Ona nadilazi sjenovita područja prošlosti da bi nastanila samu jezgru budućnosti koja je utjelovljena u patnji ljudi koji traže alternativu." - Dirk Wiemann / Parita Mukta, O Miri

Dobrota

Odrasla sam ne vjerujući. Ne vjerujući da strah je osjećaj koji trebam gajiti. Ne vjerujući da postoji Bog koji mi zamjera, koje me strahom nagoni da budem ispravna i koji me kažnjava ili voli prema tome. Odrasla sam ne vjerujući da se za svoga Boga moram boriti ili druge mu privoditi i ne daj Bože u njegovo ime ubijati i nanositi bol.  Hvala Bogu, rođeni sam ateista :-)
Ono što vjerujem je da je dobrota srž našeg bića, neuništiva i vječna, svjetlost našeg postojanja. Nitko nam je ne može ukrasti niti okaljati. Dobrota. Jednostavna, bez cijene i kalkulacija, srž našeg bića. U tu svjetlu točku našeg postojanja iz koje svjetli tisuće niti koje nas povezuje sa svime što postoji, ljubi i grli, kao majka, u to ja vjerujem. Svejedno kako ćete je nazvati - dobrota, Atma, Bog... Ime je neće promijeniti. Od rođenja nadalje kidamo niti naše suštinske dobrote i bivamo osamljeni i ne prepoznajemo se. Vjerujemo kad nam govore da smo loši i bezvrijedni, spuštamo pogled sa našeg bića od srama. Što je duhovnost? Duhovnost je zagrliti tu svoju bit bez zadrške i srama i pustiti je da se širi svojim beskrajnim svjetlosnim nitima sve dok se niti ne rašire toliko da više ne znamo gdje je granica naše suštine...

U to ja vjerujem. Za sve ostalo...hvala Bogu, rođeni sam ateista .-)
 

kojeg vuka hranite

Na svijetu su uvijek postojale samo dvije rase, samo dvije vrste ljudi. Korisnici i davatelji. Korisnik vidi svijet kao "svoj", a davatelj vidi svijet kao "sebe". Mala razlika. Korisnik živi u svijetu koji je stalni neprijatelj, koji ga želi zakinuti za nešto, kriv mu je za sve njegove neuspjehe i pokušava uvijek dobiti "ono što mu pripada". Davatelj živi sa svijetom, ne u svijetu. Pošto ne postoji podjela "on i svijet", dajući drugima, on obilno daruje sebe i od toga bude u stanju opijenosti i sreće. On zna malu tajnu...zna što znači "PURNA". Savršeno i potpuno, nepromjenjivo. Koliko god da daješ iz toga, uvijek ostaje isto. Koliko god palio uljanice svjetlom svoje uljanice, njeno se svjetlo neće smanjivati niti trošiti. Davatelj zna i da istinsku sreću možeš doživjeti jedino davanjem, ne uzimanjem.
Koja kvaliteta trenutno prevladava u nekome može se vidjeti najčešće iz izraza lica, korisnik ima grč lica, a davatelj ima opušten, skoro opijen izraz lica. Ponekad se to može vidjeti i iz načina govora. Netko će reći "Uzeo sam mantru", a drugi će reći "Dobio sam mantru".
E sad, što nam je činiti? Ako želimo promijeniti sebe, tu je uvijek trening. Ako želimo imati mišiće, nema fajde od čitanja i gledanja motivacijskih videa na you-tube kanalu, bez treninga, trenera i znoja- ništa. Isto vrijedi za sve. Želimo meditirati? Treba vježbati. Tako i ako želimo biti davatelj, a ne korisnik...treba početi davati sebe svijetu, beskompromisno i bez očekivanja. Početi od malih stvari (kao i u teretani od malih utega), slušati savjete učitelja (trenera) i očekivati da neće uvijek biti jednostavno (oznojiti se). Davati, davati, davati, sve dok se jednog dana ne probudimo sa sviješću da što više dajemo, sve smo bogatiji, odnosno da smo mi taj svijet kojem dajemo. I tada nestaje ono ja i oni, nestaje dualnost u bilo kojem obliku. Ananda.
 Rijetki su rođeni savršeni, više manje u svakome od nas čuči jedan mali davatelj i jedan mali korisnik. Koji će od njih dvojice prevladati je kao u onoj indijanskoj priči:
U svakom čovjeku žive dva vuka. Ta dva vuka su dobro i zlo i on i se stalno bore u nama. Kad se dva vuka tuku, koji će vuk pobijediti? Onaj kojeg dobro hranite.
Tako i ta dva ljudska oblika čuče u nama, a prevladati će kao i u svakoj borbi onaj koji ima snagu, onaj kojeg hranite.

Blagoslov

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti

Jako je tužno vidjeti kako se zatvaramo u svoje vlastite zatvore. Pletemo neumorno rešetke sa sjetom i umorom u očima. Vješto tkamo naše zatvore, odmah popravljamo ako negdje slučajno Gurudev i naše unutarnje božansko jastvo naprave rupu...Odmah je krpamo, da se slučajno ne proširi i otvori prolaz iz zatvora....jer treba hrabrosti izaći iz tople i sigurne kukuljice iz stvarnosti gusjenice. Treba zamjeniti stotinu malih nožica koje nas čvrsto drže na zemlji za par krila i otisnuti se u zrak, beskonačan i nepoznat.

U tim našim malim ugodnim zatvorima odrićemo se svega što bi nas moglo podsjetiti na let. Odričemo se svake veze sa beskrajnim, božanskim, čudesnim i svjesti da smo i sami beskrajni i božanski. Tako smo se općim svjetskim referendumom i odrekli davanja i primanja blagoslova. Barem u večini slučajeva. Dozvoljavamo možda, da nam blagoslov daju svećenici ili naš Gurudev, ali i to u sigurnim količinama. Jer...jednostavno ne vjerujemo u njegovu moć ili vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni da ga primimo. Koliko lijepih blagoslova se odričemo pri tome...

Davno prije, davanje blagoslova je bila svakodnevica i dio ljudske prirode. Ne samo svečenici, i majke su davale blagoslov djeci kada su negdje išla, stariji ljudi su davali blagoslov parovima da se žene...i ne samo to, blagoslov je bio svakodnevica.

Nešto što nam je ostalo negdje duboko u duši kao atavizam tih vremena je uzvik kada vam netko da čašu vode nakon što ste dugo bili žedni...večina će izbaciti iz sebe "Bog te blagoslovio!". I bake koje prose na cesti će vas još blagosloviti bez kompleksa i sustezanja za tu kunicu koju im date. Razmislite kako se tada osjećate? Nekako toplo vam je u duši, prirodno vam se lice opusti i smekša. To je učinak blagoslova, božasnke svjetlosti kada uspije prodrijeti kroz našu čahuru, no bojim se da je obrnuti put puno teži. Da li biste se usudili, da li biste  mogli dati nekome blagoslov ? Teško. I razumljivo je zašto, večinom će vas proglasiti ludim ili će ego progovoriti "tko si ti da mi daješ blagoslove? ili nešto slično. No bez obzira na sve, blagoslove treba davati, makar šutke i bez dizanja ruke jer kad osjetimo u srcu da se preljeva od punoće, taj trenutak je trenutak kada nam prirodno krene blagoslov iz nas.I vi ste tada samo poštar između božanskog svjetla i božanskog svjetla u nečijem tijelu. Vas zapravo nema i to je u redu, to je istinski blagoslov, a ne parada ega.

Sada se javlja misao "ja to ne mogu", "ja nisam dovoljno čist da..." i razne druge bedastoće...No mi smo ono što svojim mislima iskreiramo. Ako ponavljamo mantru "Nisam dovoljno čist" to će i postati stvarnost. Ako ponavljate mantru "Šivoham"...
Hvala bogu da bumbar nije čuo za fiziku i te negativne ucjenjivačke mantre. Naime, bumbar po fizici nikako ne bi mogao ostati u zraku sa svojom težinom i maleckim krilima. No, bumbari lete, to svi znamo. Zato...

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti ili poletite s njim....Ja vam od srca želim božanski blagoslov za taj let...

Svaka ptica svome jatu leti

Svaka ptica svome jatu leti. Toliko ljepote i istinitosti života zamotane u jednostavnost. Narodne poslovice su upravo takve, zlatno učenje, zen naših baka i djedova i njihovih baka i djedova, Sat Sanathan Dharma u svom najizvornijem i najživljem obliku.
Nažalost, ne obraćamo pažnju na njih, zaboravljamo ih i mijenjamo za mudrosti u šarenim celofanima i sjajnim omotima moderne duhovnosti. Moderne duhovnosti i  intelektualizma koji ukrade malo ovdje, malo ondje, od svakog od svojih bivših učitelja ponešto i sve pomješa u duhovni "Čobanac" s kojim želimo zabljesnuti druge s time kako smo mi pametni i mudri. Što bi ljudi rekli "vrtimo iz šupljega u prazno", još jedan biser mudrosti koji to najbolje opisuje. Mudrost se pri tom mjeri količinom riječi i popularnim izrazima. I naravno, ako pri tom još koristite postotke i pseudo znanstvene dokaze koje ste da prostite izvukli iz...postajete Guru novog doba. I pozorno vas slušaju, imate svoje sljedbenike i obožavatelje. No tu se vraćamo našoj temi: Svaka ptica svome jatu leti...
Naše će nas stanje kao magnet odvući upravo onome kako vibriramo i kako je obojena naša stvarnost toga momenta. Gotovo kao ogledalo, ono čemu bivamo privučeni, odraz je našeg stanja. Ilitiga privučeni zovom duše odletiti ćemo za svojim jatom....Odjednom ćemo osjetiti bliskost sa ljudima s kojima do jučer nismo imali ništa jer sada dijelimo nešto zajedničko, najčešće jake emocije kao što su mržnja, bijes i ogorčenost ili ako smo sretni ljubav, sreću, duhovnost...U tome ćemo se jatu osjećati ugodno...i zapravo sve je u redu ako nas to jato vodi dalje, više, ali ako produbljuje naš jad i nesreću, onda će nas samo ohrabriti da budemo još blesaviji i tonemo dublje.
zato, osjetite svoju pravu prirodu, dozvolite atmi da vas povede u pravo jato. Nemojte dozvoliti da se rođeni kao sokol ipak pretvorite u mudrog pingvina koji je ptica po definiciji, ali ptica zakržljalih krila koja letiti više ne može jer su ga... razočarali u školi letenja ili neka slična glupost. A zapravo....zapravo je u pitanju običan strah od letenja. Još jedna prigodna za kraj: I ako je gol, ipak ostaje sokol :-)

Goli na bini

Satja, ISTINA, jedna od najviših vrlina kojoj stremimo. Često izvikujemo glasno parole o njoj, dižemo je u nebesa. O njoj je od svih vrlina najvjerojatnije napisano najviše mudrih riječi. A kako stvari zaista stoje? Mislim da je uvijek mudro krenuti od sebe. Lako ćemo promijeniti svijet jedino u trenutku kad uspijemo promijeniti sebe. Pa, ako žudimo za istinom, jesmo li sami iskreni i istinoljubivi? Da li smo uvijek isti, onakvi kakvi jesmo ili smo više kao u onom poznatom filmu doktor Đekil i mister Hajd? Da li imamo, kao i odjeću, jednu sliku sebe "za van", jednu "za po doma", jednu koju čuvamo za sprovode i vjenčanja i jednu "radnu" uniformu?
Naročito se to može vidjeti kod bavljenja bilo kojom duhovnošću. Doktor Đekil je društveno prihvatlji i "normalan" a mister Hajd ide u ašram na satsange, ima učitelja i pjeva bhađane. I tada imamo dva facebook profila, jedan s duhovnim imenom i jedan "normalan". I dvije e-mail adrese. Ponekad i skrivamo da smo vegetarijanci pa ne jedemo kad su slavlja jer smo baš dobili neku gripu... Živimo život onog jadnog junaka spomenutog poznatog filma i svake se noći bolno preobražavamo. Živimo život preljubnika, lopova i igramo se skrivača. I pazimo da nam se svjetovi ne sudare. Nije lako, ponekad je kolizija neminovna i tada se kao u najmučnijem snu nađemo goli golcati na bini kazališta pred zaprepaštenom publikom. Što ćemo tada napraviti? U sramu pokriti što se da pokriti i brzo pobjeći ili..Sretan je onaj tko u tom momentu može raširiti ruke predavši se svijetu sa znanjem da sve što ga sačinjava je od Boga dano i nakon toga zapljeskati Bogu sa zahvalnošću. I na kraju, ali možda najvažnije od svega, sa smješkom koji govori da mu je pri tom sasvim svejedno kako će publika reagirati. Oni koji vas napuste jer ste na bini ispali goli, ti nikada ni nisu bili s vama, ništa nije izgubljeno. To shvatite nakon nekog vremena kada obučete narančastu odjeću koja nije "samo za po ašramu" i izađete na ulicu, u svijet - popnete se goli na binu.

Upalimo svjetlo

Koliko samo strahova nosimo... Robovi smo strahova koje diktira naša podsvijest i tu treba puno rada, sadhane i blagoslova Gurudeva. Ali ponekad dodajemo i sasvim nove strahove i postajemo i njihovi robovi. Strahova koji hrane tamu i produbljuju je u nama. Strahova koje nam serviraju iz okoline, a mi ih objeručke grlimo bez pitanja. Upalimo već to svjetlo, pustimo unutra viveku, zdrav razum, upalimo svjetlo i odbacimo život preplašenog i uvijek opreznog mišića.
Na primjer, danas jako popularan, strah od "praćenja" nekog velikog brata, države ili koga god smatramo nadležnim u svojoj glavi. Posvuda možete čuti isto: svuda oko nas su kamere, prate nas svugdje, ugrožavaju našu privatnost na internetu...
Ajmo, što kažu, "stati na loptu" i malo razmisliti...
Prvo, koliko važnim nas smatra naš ego da bi naš život bio uopće ikome važan na taj način. Budimo iskreni, većina nas vodi sasvim prozaične, prosječne živote. Tko nam to govori da smo tako jako važni? Ego. Onaj isti ego koji je od svih nas u razno raznim regresijama  i vraćanjima u prošle živote, našao same Kleopatre, mudrace i poznate ili barem karakterne likove kao iz bajki. Jeste li čuli ikada da je netko rekao: ah u prošlom životu sam bio sitni lopov u nekom smrdljivom srednjevjekovnom gradu ili prostitutka sa sifilisom u lučkom gradu? Ne bih rekla. Sami mudraci, učitelji i princeze. Pustimo više taj osjećaj lažne i kičasto sjajne samovažnosti, shvatimo da smo važni i jedinstveni u drugom smislu, da u sebi nosimo svjetlo Boga, tako jednostavno, a tako veličanstveno.
Drugo, zašto bi nam trebalo smetati ako smo snimljeni u našim svakidašnjim aktivnostima u javnosti? Osim ako ne radimo nešto za što znamo da ne valja, varamo ili krijemo nešto.
Što se mene tiče, slobodno neka me snima veliki brat. Moj mu je život potpuno jednostavan i otvoren. A ako odlučim opljačkati banku, navući ću crnu skijašku masku, to lopovi od zanata prvo nauče.
Što se mene tiče, svi mogu uvijek znati gdje sam i što radim. Nema srama. Ionako kako se mogu sakriti? Onaj pred kojim me jedino može biti sram uvijek je uz mene, zna sve, bez kamera i video nadzora. Moj pozdrav Njemu