Blagoslov

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti

Jako je tužno vidjeti kako se zatvaramo u svoje vlastite zatvore. Pletemo neumorno rešetke sa sjetom i umorom u očima. Vješto tkamo naše zatvore, odmah popravljamo ako negdje slučajno Gurudev i naše unutarnje božansko jastvo naprave rupu...Odmah je krpamo, da se slučajno ne proširi i otvori prolaz iz zatvora....jer treba hrabrosti izaći iz tople i sigurne kukuljice iz stvarnosti gusjenice. Treba zamjeniti stotinu malih nožica koje nas čvrsto drže na zemlji za par krila i otisnuti se u zrak, beskonačan i nepoznat.

U tim našim malim ugodnim zatvorima odrićemo se svega što bi nas moglo podsjetiti na let. Odričemo se svake veze sa beskrajnim, božanskim, čudesnim i svjesti da smo i sami beskrajni i božanski. Tako smo se općim svjetskim referendumom i odrekli davanja i primanja blagoslova. Barem u večini slučajeva. Dozvoljavamo možda, da nam blagoslov daju svećenici ili naš Gurudev, ali i to u sigurnim količinama. Jer...jednostavno ne vjerujemo u njegovu moć ili vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni da ga primimo. Koliko lijepih blagoslova se odričemo pri tome...

Davno prije, davanje blagoslova je bila svakodnevica i dio ljudske prirode. Ne samo svečenici, i majke su davale blagoslov djeci kada su negdje išla, stariji ljudi su davali blagoslov parovima da se žene...i ne samo to, blagoslov je bio svakodnevica.

Nešto što nam je ostalo negdje duboko u duši kao atavizam tih vremena je uzvik kada vam netko da čašu vode nakon što ste dugo bili žedni...večina će izbaciti iz sebe "Bog te blagoslovio!". I bake koje prose na cesti će vas još blagosloviti bez kompleksa i sustezanja za tu kunicu koju im date. Razmislite kako se tada osjećate? Nekako toplo vam je u duši, prirodno vam se lice opusti i smekša. To je učinak blagoslova, božasnke svjetlosti kada uspije prodrijeti kroz našu čahuru, no bojim se da je obrnuti put puno teži. Da li biste se usudili, da li biste  mogli dati nekome blagoslov ? Teško. I razumljivo je zašto, večinom će vas proglasiti ludim ili će ego progovoriti "tko si ti da mi daješ blagoslove? ili nešto slično. No bez obzira na sve, blagoslove treba davati, makar šutke i bez dizanja ruke jer kad osjetimo u srcu da se preljeva od punoće, taj trenutak je trenutak kada nam prirodno krene blagoslov iz nas.I vi ste tada samo poštar između božanskog svjetla i božanskog svjetla u nečijem tijelu. Vas zapravo nema i to je u redu, to je istinski blagoslov, a ne parada ega.

Sada se javlja misao "ja to ne mogu", "ja nisam dovoljno čist da..." i razne druge bedastoće...No mi smo ono što svojim mislima iskreiramo. Ako ponavljamo mantru "Nisam dovoljno čist" to će i postati stvarnost. Ako ponavljate mantru "Šivoham"...
Hvala bogu da bumbar nije čuo za fiziku i te negativne ucjenjivačke mantre. Naime, bumbar po fizici nikako ne bi mogao ostati u zraku sa svojom težinom i maleckim krilima. No, bumbari lete, to svi znamo. Zato...

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti ili poletite s njim....Ja vam od srca želim božanski blagoslov za taj let...