jednostavno

Gledam na televiziji reklamu za jednu od mobilnih mreža: "Ne bi li bilo lijepo kada bi sve bilo jednostavnije?". Ja kažem: "Ne bi li bilo lijepo kada bismo ponovno shvatili da sve JE jednostavno?" Danas smo dostigli takav savršen stupanj nesigurnosti i negiranja sebe da za sve trebamo priručnike, upute i savjet stručnjaka. Ljudsko biće posjeduje intuiciju i znanje o svemu što sačinjava život. Samo su nas naučili da si ne vjerujemo. Majka priroda nas je opremila savršenom intuicijom, poimanjem svijeta i odnosa, ispravnim prosuđivanjem  i neverbalnom komunikacijom. Doveli smo sve do smiješne kompliciranosti. Gledam neki dan na televiziji kako "Šaptač psima" kaže...taj pas ima problema jer više ne koristi svoju prirodnu metodu komunikacije. Treba ga ponovno naučiti da njuši...i nas treba ponovno naučiti da "njušimo". Danas na primjer postoje "tečajevi meditacije" i "učitelji meditacije".  Bojim se da Budha nije bio na takvom tečaju niti je čitao beskonačne savjete po internetu kako meditirati. Bojim se da Mahaprabhuđi nije gledao priloge o meditaciji na YouTube. Hvala Bogu. Meditacija se ne može naučiti, u meditaciju se jednostavno sklizne kada očistimo sve što je sprečava. Jednostavno. Mogu vam satima opisivati meditaciju, nećete joj biti bliže. Prosvjetljeni učitelji vas nikada neće učiti meditaciji, odvesti će vas tamo, neprimjetno i bez priručnika.

ili jesi ili nisi

ČOVJEK GLEDA U VODU - Enes Kišević
Ili prijeđi rijeku,
ili teci rijekom.
Ne možeš biti
i rijeka i obala.
Čovjek gleda u vodu.

U životu ili jesi ili nisi. U svemu. Ne možeš biti majka samo kad je dijete dobro i nasmješeno. Ne možeš biti učenik samo kada te Gurudev grli i dijeli blagoslove. Gdje je prava ljubav tu nema odustajanja, nema djelomičnog predavanja, nema uslova niti predođbi. Tamo se u rijeku skače na glavu, bez držanja nosa i bez maske. Nema "meni je Svamiđi u srcu" ali... onaj tko ti je stvarno u srcu taj ti je i na umu, na duši, u svakome trenutku i svakom tvom treptaju.
"Ili prijeđi rijeku ili teci rijekom, ne možeš biti i rijeka i obala." Ni sva mudrovanja ovoga svijeta to ne mogu promijeniti. Skrivamo se iza velikih riječi i savršenih objašnjenja, skrivamo se iz straha. Nije lagano prepustiti se i skočiti. Skočiti bez znanja koliko je duboko, kako je brza rijeka ili hladna voda i kuda će nas odvesti.
Onaj trenutak kada prije skoka na glavu stojimo savijeni iznad vode, dignutih sklopljenih ruku. To je trenutak predavanja. Stopala su na samom rubu, tijelo se miče naprijed, nazad. Važe strah i povjerenje.
Onaj tko uspije zagrliti povjerenje u tom momentu, taj je zaronio u zagrljaj najveće sreće i svjetla.

moj dida

Moj dida nije bio ekolog. Nije ni znao što ta riječ znači. Nikada u životu nije pogledao niti jedan motivacijski spot. Na njegovom "fejsu" nije bilo postova o planeti zemlji i tužnih slika životinja, na njegovom fejsu je bio samo njegov osmjeh. Moj dida nije bacao stvari, on ih je popravljao. Bio je onaj čovjek starog kova, znao je puno toga, "đugari" kako kažu u Rađasthanu, znao je kako stvari rade, kao ih popraviti, kako iz ničega napraviti puno i kako se snaći u životu. Moj dida je starim motornim uljem mazao drveni pod naše verande kućice uz potok, nije ga bacao u potok. Moj dida je znao od starih cijevi napraviti zvono za vrata i popraviti moju školsku torbu. Znao je. Moj dida je tu i tamo išao na smetlište, ali ne zato što je bio siromašan. Bilo mu je žao što ljudi bacaju stvari koje su još korisne. Znao bi izabrati ponešto, popraviti i darovati nekome. Moj dida je svake nedjelje dolazio meni u posjete sve dok je mogao. Svake nedjelje, ne kad mu se dalo, svake nedjelje. Ne zato da mi se potuži što ga boli, nego da pola sata od srca kaže "meni je stalo". Jednom je tako našao na smetlištu kip Budhe velik više od pola metra koji je netko bacio. Uzeo ga je i donio u kućicu na trijem. Očistio ga je i prelakirao. Bila je to jedina kuća u Zagorju sa velikim Budhom na trijemu.  Moj dida nije bio budhist samo je osjećao da to tako treba biti.