Na primjer, danas jako popularan, strah od "praćenja" nekog velikog brata, države ili koga god smatramo nadležnim u svojoj glavi. Posvuda možete čuti isto: svuda oko nas su kamere, prate nas svugdje, ugrožavaju našu privatnost na internetu...
Ajmo, što kažu, "stati na loptu" i malo razmisliti...
Prvo, koliko važnim nas smatra naš ego da bi naš život bio uopće ikome važan na taj način. Budimo iskreni, većina nas vodi sasvim prozaične, prosječne živote. Tko nam to govori da smo tako jako važni? Ego. Onaj isti ego koji je od svih nas u razno raznim regresijama i vraćanjima u prošle živote, našao same Kleopatre, mudrace i poznate ili barem karakterne likove kao iz bajki. Jeste li čuli ikada da je netko rekao: ah u prošlom životu sam bio sitni lopov u nekom smrdljivom srednjevjekovnom gradu ili prostitutka sa sifilisom u lučkom gradu? Ne bih rekla. Sami mudraci, učitelji i princeze. Pustimo više taj osjećaj lažne i kičasto sjajne samovažnosti, shvatimo da smo važni i jedinstveni u drugom smislu, da u sebi nosimo svjetlo Boga, tako jednostavno, a tako veličanstveno.
Drugo, zašto bi nam trebalo smetati ako smo snimljeni u našim svakidašnjim aktivnostima u javnosti? Osim ako ne radimo nešto za što znamo da ne valja, varamo ili krijemo nešto.
Što se mene tiče, slobodno neka me snima veliki brat. Moj mu je život potpuno jednostavan i otvoren. A ako odlučim opljačkati banku, navući ću crnu skijašku masku, to lopovi od zanata prvo nauče.
Što se mene tiče, svi mogu uvijek znati gdje sam i što radim. Nema srama. Ionako kako se mogu sakriti? Onaj pred kojim me jedino može biti sram uvijek je uz mene, zna sve, bez kamera i video nadzora. Moj pozdrav Njemu
