moj dida

Moj dida nije bio ekolog. Nije ni znao što ta riječ znači. Nikada u životu nije pogledao niti jedan motivacijski spot. Na njegovom "fejsu" nije bilo postova o planeti zemlji i tužnih slika životinja, na njegovom fejsu je bio samo njegov osmjeh. Moj dida nije bacao stvari, on ih je popravljao. Bio je onaj čovjek starog kova, znao je puno toga, "đugari" kako kažu u Rađasthanu, znao je kako stvari rade, kao ih popraviti, kako iz ničega napraviti puno i kako se snaći u životu. Moj dida je starim motornim uljem mazao drveni pod naše verande kućice uz potok, nije ga bacao u potok. Moj dida je znao od starih cijevi napraviti zvono za vrata i popraviti moju školsku torbu. Znao je. Moj dida je tu i tamo išao na smetlište, ali ne zato što je bio siromašan. Bilo mu je žao što ljudi bacaju stvari koje su još korisne. Znao bi izabrati ponešto, popraviti i darovati nekome. Moj dida je svake nedjelje dolazio meni u posjete sve dok je mogao. Svake nedjelje, ne kad mu se dalo, svake nedjelje. Ne zato da mi se potuži što ga boli, nego da pola sata od srca kaže "meni je stalo". Jednom je tako našao na smetlištu kip Budhe velik više od pola metra koji je netko bacio. Uzeo ga je i donio u kućicu na trijem. Očistio ga je i prelakirao. Bila je to jedina kuća u Zagorju sa velikim Budhom na trijemu.  Moj dida nije bio budhist samo je osjećao da to tako treba biti.