vodič domorodac

GURUDEVA BINA KA RAĐA NAJ SARE

KOJI UPAJA KARE KOI CAHE

NA BHAVA SINDHU TIRE...

BEZ GURUA TRUD TI PLODA NEĆE DONIJETI

BEZBROJ METODA PROBATI MOŽEŠ

AL' SLOBODAN NEĆEŠ POSTATI...

Jučer sam pročitala nešto što za mene konkurira da bude jedna od najvećih gluposti ikad izrečenih: 

"For a spiritual experience it's not necessary for you to join a sect, go to the jungle, get a guru, do yoga or some tantrik practice. The goal of all these practices is just one: to make it possible for you to meet yourself."

U prijevodu: Za duhovna iskustva nije važno da se pridružite sekti, idete u đunglu, imate Gurua, prakticirate jogu ili neku tantričku vježbu. Cilj svih tih praksi je samo jedan: da vam omoguće da upoznate samog sebe.

Naime, kao što lijepo kaže sama ta izreka  CILJ tih svih metoda je jedan. Ali da bismo došli na bilo koji cilj, obavezno je proći PUTEM. Cilj podrazumjeva PUT. Ali kažu ovdje, van svake logike - nikakav put ti nije potreban da bi došao do cilja.

Gotovo jedina praksa gdje se često može čuti "ne treba ti Učitelj (Guru)" je duhovna praksa. Priznajemo da za svaki obrt trebamo odnos majstor-šegrt, za svaku umjetnost trebamo odnos mentor-učenik, za svako znanje trebamo vodstvo ŽIVOG čovjeka koji je tim znanjem praktično ovladao. Ne vjerujem da bi se netko dao u ruke kirurgu koji je stekao svoje "znanje"gledajući YouTube priloge, čitavši mudre izreke o tome ili čak da je i prošao čitav fakultet a da pri tom nije praktično asistirao više godina kirurgu u bolnici. Niti ćemo reći "meni je dovoljan moj unutarnji učitelj, idem se sam operirati". U takvim smo slučajevima vrlo jasni, ne dajemo svoj život baš svakome u ruke. Ne znam zašto onda nešto što je još dragocjenije od života samog, naš duhovni život tako olako prepuštamo kaosu. Da kaosu. Kao što je potpuno ludilo Ega pokušati proći kroz džunglu bez vodiča domoroca koji je poznaje, poznaje svako njeno drvo i stazu, tako je potpuno ludilo pokušati proći kroz džunglu duhovnosti bez pravog vodstva, samo oboružani GPS uređajem. Kraj je više nego jasan. Moji poznanici se smiju jer im je "Nataša" (popularno ime glasa jednog od tih uređaja) uporno na cesti bez križanja govorila "SKRENITE DESNO!, SKRENITE DESNO!" . A desno je bilo mađarska oranica, nepregledna i upravo zasijana. I to je bilo u pitomom kraju susjedne nam Mađarske, daleko od divlje kišne šume Amazone pune zamki i zanimljivih stvorenja koje vise sa grana... a to je dragi moji, najbolji opis naše duhovnosti i puta koji nas čeka. Stoga, nabavite si ipak dobrog ŽIVOG vodiča domoroca.  Jer ni njegova slika, niti "vaš unutarnji šerpa" kao ni internetska "Nataša" vam neće puno pomoći kad se nađete tamo. A za cilj ćemo lako. Umjetnost je u putovanju.  

PAPI NIVE NAHI SATAGURU AGE
KASTA ANEKA BHARE

Gurudevu se nisi pokloniti znao...

jednostavno

Gledam na televiziji reklamu za jednu od mobilnih mreža: "Ne bi li bilo lijepo kada bi sve bilo jednostavnije?". Ja kažem: "Ne bi li bilo lijepo kada bismo ponovno shvatili da sve JE jednostavno?" Danas smo dostigli takav savršen stupanj nesigurnosti i negiranja sebe da za sve trebamo priručnike, upute i savjet stručnjaka. Ljudsko biće posjeduje intuiciju i znanje o svemu što sačinjava život. Samo su nas naučili da si ne vjerujemo. Majka priroda nas je opremila savršenom intuicijom, poimanjem svijeta i odnosa, ispravnim prosuđivanjem  i neverbalnom komunikacijom. Doveli smo sve do smiješne kompliciranosti. Gledam neki dan na televiziji kako "Šaptač psima" kaže...taj pas ima problema jer više ne koristi svoju prirodnu metodu komunikacije. Treba ga ponovno naučiti da njuši...i nas treba ponovno naučiti da "njušimo". Danas na primjer postoje "tečajevi meditacije" i "učitelji meditacije".  Bojim se da Budha nije bio na takvom tečaju niti je čitao beskonačne savjete po internetu kako meditirati. Bojim se da Mahaprabhuđi nije gledao priloge o meditaciji na YouTube. Hvala Bogu. Meditacija se ne može naučiti, u meditaciju se jednostavno sklizne kada očistimo sve što je sprečava. Jednostavno. Mogu vam satima opisivati meditaciju, nećete joj biti bliže. Prosvjetljeni učitelji vas nikada neće učiti meditaciji, odvesti će vas tamo, neprimjetno i bez priručnika.

ili jesi ili nisi

ČOVJEK GLEDA U VODU - Enes Kišević
Ili prijeđi rijeku,
ili teci rijekom.
Ne možeš biti
i rijeka i obala.
Čovjek gleda u vodu.

U životu ili jesi ili nisi. U svemu. Ne možeš biti majka samo kad je dijete dobro i nasmješeno. Ne možeš biti učenik samo kada te Gurudev grli i dijeli blagoslove. Gdje je prava ljubav tu nema odustajanja, nema djelomičnog predavanja, nema uslova niti predođbi. Tamo se u rijeku skače na glavu, bez držanja nosa i bez maske. Nema "meni je Svamiđi u srcu" ali... onaj tko ti je stvarno u srcu taj ti je i na umu, na duši, u svakome trenutku i svakom tvom treptaju.
"Ili prijeđi rijeku ili teci rijekom, ne možeš biti i rijeka i obala." Ni sva mudrovanja ovoga svijeta to ne mogu promijeniti. Skrivamo se iza velikih riječi i savršenih objašnjenja, skrivamo se iz straha. Nije lagano prepustiti se i skočiti. Skočiti bez znanja koliko je duboko, kako je brza rijeka ili hladna voda i kuda će nas odvesti.
Onaj trenutak kada prije skoka na glavu stojimo savijeni iznad vode, dignutih sklopljenih ruku. To je trenutak predavanja. Stopala su na samom rubu, tijelo se miče naprijed, nazad. Važe strah i povjerenje.
Onaj tko uspije zagrliti povjerenje u tom momentu, taj je zaronio u zagrljaj najveće sreće i svjetla.

moj dida

Moj dida nije bio ekolog. Nije ni znao što ta riječ znači. Nikada u životu nije pogledao niti jedan motivacijski spot. Na njegovom "fejsu" nije bilo postova o planeti zemlji i tužnih slika životinja, na njegovom fejsu je bio samo njegov osmjeh. Moj dida nije bacao stvari, on ih je popravljao. Bio je onaj čovjek starog kova, znao je puno toga, "đugari" kako kažu u Rađasthanu, znao je kako stvari rade, kao ih popraviti, kako iz ničega napraviti puno i kako se snaći u životu. Moj dida je starim motornim uljem mazao drveni pod naše verande kućice uz potok, nije ga bacao u potok. Moj dida je znao od starih cijevi napraviti zvono za vrata i popraviti moju školsku torbu. Znao je. Moj dida je tu i tamo išao na smetlište, ali ne zato što je bio siromašan. Bilo mu je žao što ljudi bacaju stvari koje su još korisne. Znao bi izabrati ponešto, popraviti i darovati nekome. Moj dida je svake nedjelje dolazio meni u posjete sve dok je mogao. Svake nedjelje, ne kad mu se dalo, svake nedjelje. Ne zato da mi se potuži što ga boli, nego da pola sata od srca kaže "meni je stalo". Jednom je tako našao na smetlištu kip Budhe velik više od pola metra koji je netko bacio. Uzeo ga je i donio u kućicu na trijem. Očistio ga je i prelakirao. Bila je to jedina kuća u Zagorju sa velikim Budhom na trijemu.  Moj dida nije bio budhist samo je osjećao da to tako treba biti.

 

BY YOUR GRACE MY GURUDEV

 

Closer than breath, you are the air                                  
Sweeter than life itself, you are here
I am a wanderer, you are my peace
I am a prisoner, you are release
Jai Gurudev...

 

I am a pilgrim, your road so long
I am the singer, you are the song
Held in the open sky, so far above
I am the lover, you are the love
Jai Gurudev...

I follow your footsteps through the flame
All that I ever need is in your name
Carry your heart in mine, vast as space
All that I am today is by your grace.
By your Grace...
I live by your grace.

moji uzori - Kao ona

Voljela bih da sam kao ona.
Došla je na svijet sasvim slučajno ili velikim božjim naumom, kako vam god drago misliti. Kad razmišljam kako je nastala, volim misliti da sam ja pridonijela tome, bilo bi lijepo. Nije bila planirana, nije bila očekivana, za nju nije bio pripremljen poseban doček niti meka postelja brižno uređena ljudskom rukom. Ali u njenom početku je bila snaga Šakti, Prakrti, snaga rađanja. Ta ju je snaga rodila i njegovala kao i milijune njenih sestrica prije, nepogrešivo i s ljubavlju. Nitko nije znao za nju sve dok nije poprilično narasla. Okružena sestricama koje su došle na svijet s velikim trudom, njegovane brižno i plemenitih imena, bezimena nije patila niti bila ljubomorna. Dapače, rasla je kao da je sama ljubav hrani, razvijala se i nadmašila sve njih ljepotom i čvrstoćom. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su je pokušali maknuti da ne smeta onima plemenitima, ali, opet božja providnost ju je štitila. Nosi ona i danas ožiljke tih pokušaja, ali nije postala ogorčena i ne mrzi nikoga. Život je nije mazio, morala se snaći u svakoj prilici, u svako vrijeme. Nije za to krivila Boga. Volim misliti da sam i ja pridonijela tome, ali znam da ju je njena vjera vodila i čuvala. Danas, nakon petnaest godina ili više (nitko ne zna kada se točno rodila) ona je najviša i najljepša među svojim sestricama. I svake godine ponavlja priču svog rađanja i ispunjava dharmu svog života. Njena ljepota odmara oči, njeni plodovi hrane tisuće duša, uveseljava i pruža dom svakome tko naiđe. Svakome bez razlike. Ne pita se ona tko je tko i da li zaslužuje njenu pažnju i trud. Njeni plodovi nisu plemeniti niti prema standardima, ali su posebni, svakome ponuđeni u izobilju. U njenom srcu nema gorčine, predbacivanja, ljubomore, žalosti, sumnji niti bijesa. Nema ni ponosa, patetike i velikih izjava. Ona samo jest tu, tiha, čvrsta, simbol snage božanske majke. I nikada ne kaže..ja više ne mogu, ove ću se godine odmoriti, ne, ona zna što je dharma. Nema veće radosti od gledanja kako svojim plodovima uveseljava bezbrojne duše.
Voljela bih da sam kao ona.

Divlja trešnja u jednom zajedničkom zagrebačkom dvorištu, visoka oko 15 m. Nastala je tako da je netko od stanara jeo trešnje naslonjen na prozor...Tisuće i tisuće gradskih pčela, osa i raznih kukaca, obožava njene cvjetove u proljeće, a kada plodovi sazriju, opet, tisuće ptica tresu njene grane skačući veselo i uživaju u malim ali slatkim trešnajma...jer u gradu nije lako naći hranu koja nije ljudsko smeće. Ima tu i pokoje gnjezdo, grlice guguću, kosovi se ganjaju, vrapci skaću, ujutro sjenice pjevaju...pravi užitak.

Prabhu Deep