Upalimo svjetlo

Koliko samo strahova nosimo... Robovi smo strahova koje diktira naša podsvijest i tu treba puno rada, sadhane i blagoslova Gurudeva. Ali ponekad dodajemo i sasvim nove strahove i postajemo i njihovi robovi. Strahova koji hrane tamu i produbljuju je u nama. Strahova koje nam serviraju iz okoline, a mi ih objeručke grlimo bez pitanja. Upalimo već to svjetlo, pustimo unutra viveku, zdrav razum, upalimo svjetlo i odbacimo život preplašenog i uvijek opreznog mišića.
Na primjer, danas jako popularan, strah od "praćenja" nekog velikog brata, države ili koga god smatramo nadležnim u svojoj glavi. Posvuda možete čuti isto: svuda oko nas su kamere, prate nas svugdje, ugrožavaju našu privatnost na internetu...
Ajmo, što kažu, "stati na loptu" i malo razmisliti...
Prvo, koliko važnim nas smatra naš ego da bi naš život bio uopće ikome važan na taj način. Budimo iskreni, većina nas vodi sasvim prozaične, prosječne živote. Tko nam to govori da smo tako jako važni? Ego. Onaj isti ego koji je od svih nas u razno raznim regresijama  i vraćanjima u prošle živote, našao same Kleopatre, mudrace i poznate ili barem karakterne likove kao iz bajki. Jeste li čuli ikada da je netko rekao: ah u prošlom životu sam bio sitni lopov u nekom smrdljivom srednjevjekovnom gradu ili prostitutka sa sifilisom u lučkom gradu? Ne bih rekla. Sami mudraci, učitelji i princeze. Pustimo više taj osjećaj lažne i kičasto sjajne samovažnosti, shvatimo da smo važni i jedinstveni u drugom smislu, da u sebi nosimo svjetlo Boga, tako jednostavno, a tako veličanstveno.
Drugo, zašto bi nam trebalo smetati ako smo snimljeni u našim svakidašnjim aktivnostima u javnosti? Osim ako ne radimo nešto za što znamo da ne valja, varamo ili krijemo nešto.
Što se mene tiče, slobodno neka me snima veliki brat. Moj mu je život potpuno jednostavan i otvoren. A ako odlučim opljačkati banku, navući ću crnu skijašku masku, to lopovi od zanata prvo nauče.
Što se mene tiče, svi mogu uvijek znati gdje sam i što radim. Nema srama. Ionako kako se mogu sakriti? Onaj pred kojim me jedino može biti sram uvijek je uz mene, zna sve, bez kamera i video nadzora. Moj pozdrav Njemu

Brodu nije dharma da stoji u luci

Netko je jako lijepo rekao: "A ship in a port is safe, but that's not what ships are built for."
(Brod u luci je siguran, ali to nije ono za što su brodovi građeni.)

Ili kako bismo rekli našim jezikom, brodu nije dharma da stoji u luci. Svuda oko nas ljudi poduzimaju sve kako bi ostali u "safe modu" , baš sve, pod svaku cijenu. Čuvaju se od svega, boje svega i zatvaraju dobrovoljno u svoje male sigurne dobrovoljne kaveze. A naše unutarnje Jastvo, naša Atma to gleda i smije se onom što smatramo "sigurnim" i plače zbog onog što propuštamo zbog te "sigurnosti" koja nije ništa drugo do fatamorgane u pustinjskom pijesku.  Radimo ono za što nismo stvoreni, čučimo u kutu, iz straha. Usidrili smo svoj brod u luci, umjesto da razapnemo ta jedra, isplovimo iz luke i kažemo NAHAM KARATA...idem...
Kad nađemo dobrog učitelja jedrenja - Brahmanistra Stotriju, Gurudeva, nema više "ako i možda", nema "ovisi, kakva je vremenska prognoza?" Sve je spremno i čemu čekati...zaplovimo punih jedara. Ako skupimo hrabrost i ostavimo "sigurnost" bez okretanja i žaljenja, ispred nas se otvara ljepota... vjetar, miris mora i soli umjesto ustajalog vonja luke, sunce i daleka druga obala....zaplovimo punih jedara, za to je ovo tijelo stvoreno....

Dobriša Cesarić: Mrtva luka

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

Evo nas i u drugoj polovici te fantastične 2012. godine. Ni manje ni više fantastične niti ne-fantastične od bilo koje druge godine, ali godine kojoj smo, htjela ona to ili ne, priljepili velika očekivanja. Još je najlakše onima koji očekuju samo smak svijeta, onaj jednostavan i starinski smak svijeta, onako bez obaveze i budućnosti. To je čisto i ljudski. Ako ga i ne bude...lijepo, idemo dalje.
Ali, kao i svemu drugome u novije vrijeme, našem lijepom starom i nevinom smaku svijeta smo dodali crtu frustracije i komplikacije. Pa smo rekli...jest, smak svijeta ali samo za one prizemne, MI duhovni ćemo proći kroz velike duhovne preobražaje i teška previranja, ali na kraju će sve biti super. MI duhovni, naravno da smo MI u toj skupini, u to nema sumnje. Mislim da još nitko nije rekao - da to je tako, odabrani će preživjeti, ali ja nisam taj, nisam dovoljno duhovan. To se još nije desilo :-)
I eto sad, 2012. teče, a sa svih strana viču napisi: velika transformacija, duhovni preobražaj, i nekako nije vam ugodno u koži ako ne patite, ne događaju vam se ni veća ni manja sr.nja nego inače, sve je nekako prosječno. Dapače, lagano se možete sjetiti godina koje su bile za vaš duhovni i ljudski život puno burnije i plodonosnije. Koja frustracija. Ali naš prijatelj Ego nas nikada neće ostaviti na cijedilu, to je sigurno. I počinje izmišljati, stvarati maju nad majom, iluziju unutar iluzije, samo da budete sretni i zadovoljni sobom i svojim "duhovnim životom", a i on je sretan jer vas vodi kuda želi, toliko daleko od istine...i duhovnosti. I tada sretnete svoje duhovne prijatelje i u pola glasa kažete jedan drugom...je, teško je...ali zastakljenih očiju nijemo odajete time priznanje jedan drugom...da, i ti to razumiješ, ti si na tom stupnju s nama odabranima...
E pa sad...:-) svjesna svih posljedica po moju duhovnu reputaciju, svjesno izjavljujem, 2012. je meni sasvim prosječna (to ne znači jednostavna niti bez svih ljepota koje učeništvo nosi). Za učenika, sve su godine 2012. Ni manje ni više. Ja sam svoje velike transformacije već doživljavala i sigurna sam da me još mnoge očekuju, ali ....2012. draga moja godino, tebe oslobađam toga da mi ih ti trebaš donijeti u nekom većem obimu. To ćemo ostaviti mojem Satagurudevu, njegovoj milosti  i mojoj sadhani...ako u međuvremenu svijet propadne...ne brinem...
...Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

vodič domorodac

GURUDEVA BINA KA RAĐA NAJ SARE

KOJI UPAJA KARE KOI CAHE

NA BHAVA SINDHU TIRE...

BEZ GURUA TRUD TI PLODA NEĆE DONIJETI

BEZBROJ METODA PROBATI MOŽEŠ

AL' SLOBODAN NEĆEŠ POSTATI...

Jučer sam pročitala nešto što za mene konkurira da bude jedna od najvećih gluposti ikad izrečenih: 

"For a spiritual experience it's not necessary for you to join a sect, go to the jungle, get a guru, do yoga or some tantrik practice. The goal of all these practices is just one: to make it possible for you to meet yourself."

U prijevodu: Za duhovna iskustva nije važno da se pridružite sekti, idete u đunglu, imate Gurua, prakticirate jogu ili neku tantričku vježbu. Cilj svih tih praksi je samo jedan: da vam omoguće da upoznate samog sebe.

Naime, kao što lijepo kaže sama ta izreka  CILJ tih svih metoda je jedan. Ali da bismo došli na bilo koji cilj, obavezno je proći PUTEM. Cilj podrazumjeva PUT. Ali kažu ovdje, van svake logike - nikakav put ti nije potreban da bi došao do cilja.

Gotovo jedina praksa gdje se često može čuti "ne treba ti Učitelj (Guru)" je duhovna praksa. Priznajemo da za svaki obrt trebamo odnos majstor-šegrt, za svaku umjetnost trebamo odnos mentor-učenik, za svako znanje trebamo vodstvo ŽIVOG čovjeka koji je tim znanjem praktično ovladao. Ne vjerujem da bi se netko dao u ruke kirurgu koji je stekao svoje "znanje"gledajući YouTube priloge, čitavši mudre izreke o tome ili čak da je i prošao čitav fakultet a da pri tom nije praktično asistirao više godina kirurgu u bolnici. Niti ćemo reći "meni je dovoljan moj unutarnji učitelj, idem se sam operirati". U takvim smo slučajevima vrlo jasni, ne dajemo svoj život baš svakome u ruke. Ne znam zašto onda nešto što je još dragocjenije od života samog, naš duhovni život tako olako prepuštamo kaosu. Da kaosu. Kao što je potpuno ludilo Ega pokušati proći kroz džunglu bez vodiča domoroca koji je poznaje, poznaje svako njeno drvo i stazu, tako je potpuno ludilo pokušati proći kroz džunglu duhovnosti bez pravog vodstva, samo oboružani GPS uređajem. Kraj je više nego jasan. Moji poznanici se smiju jer im je "Nataša" (popularno ime glasa jednog od tih uređaja) uporno na cesti bez križanja govorila "SKRENITE DESNO!, SKRENITE DESNO!" . A desno je bilo mađarska oranica, nepregledna i upravo zasijana. I to je bilo u pitomom kraju susjedne nam Mađarske, daleko od divlje kišne šume Amazone pune zamki i zanimljivih stvorenja koje vise sa grana... a to je dragi moji, najbolji opis naše duhovnosti i puta koji nas čeka. Stoga, nabavite si ipak dobrog ŽIVOG vodiča domoroca.  Jer ni njegova slika, niti "vaš unutarnji šerpa" kao ni internetska "Nataša" vam neće puno pomoći kad se nađete tamo. A za cilj ćemo lako. Umjetnost je u putovanju.  

PAPI NIVE NAHI SATAGURU AGE
KASTA ANEKA BHARE

Gurudevu se nisi pokloniti znao...

jednostavno

Gledam na televiziji reklamu za jednu od mobilnih mreža: "Ne bi li bilo lijepo kada bi sve bilo jednostavnije?". Ja kažem: "Ne bi li bilo lijepo kada bismo ponovno shvatili da sve JE jednostavno?" Danas smo dostigli takav savršen stupanj nesigurnosti i negiranja sebe da za sve trebamo priručnike, upute i savjet stručnjaka. Ljudsko biće posjeduje intuiciju i znanje o svemu što sačinjava život. Samo su nas naučili da si ne vjerujemo. Majka priroda nas je opremila savršenom intuicijom, poimanjem svijeta i odnosa, ispravnim prosuđivanjem  i neverbalnom komunikacijom. Doveli smo sve do smiješne kompliciranosti. Gledam neki dan na televiziji kako "Šaptač psima" kaže...taj pas ima problema jer više ne koristi svoju prirodnu metodu komunikacije. Treba ga ponovno naučiti da njuši...i nas treba ponovno naučiti da "njušimo". Danas na primjer postoje "tečajevi meditacije" i "učitelji meditacije".  Bojim se da Budha nije bio na takvom tečaju niti je čitao beskonačne savjete po internetu kako meditirati. Bojim se da Mahaprabhuđi nije gledao priloge o meditaciji na YouTube. Hvala Bogu. Meditacija se ne može naučiti, u meditaciju se jednostavno sklizne kada očistimo sve što je sprečava. Jednostavno. Mogu vam satima opisivati meditaciju, nećete joj biti bliže. Prosvjetljeni učitelji vas nikada neće učiti meditaciji, odvesti će vas tamo, neprimjetno i bez priručnika.

ili jesi ili nisi

ČOVJEK GLEDA U VODU - Enes Kišević
Ili prijeđi rijeku,
ili teci rijekom.
Ne možeš biti
i rijeka i obala.
Čovjek gleda u vodu.

U životu ili jesi ili nisi. U svemu. Ne možeš biti majka samo kad je dijete dobro i nasmješeno. Ne možeš biti učenik samo kada te Gurudev grli i dijeli blagoslove. Gdje je prava ljubav tu nema odustajanja, nema djelomičnog predavanja, nema uslova niti predođbi. Tamo se u rijeku skače na glavu, bez držanja nosa i bez maske. Nema "meni je Svamiđi u srcu" ali... onaj tko ti je stvarno u srcu taj ti je i na umu, na duši, u svakome trenutku i svakom tvom treptaju.
"Ili prijeđi rijeku ili teci rijekom, ne možeš biti i rijeka i obala." Ni sva mudrovanja ovoga svijeta to ne mogu promijeniti. Skrivamo se iza velikih riječi i savršenih objašnjenja, skrivamo se iz straha. Nije lagano prepustiti se i skočiti. Skočiti bez znanja koliko je duboko, kako je brza rijeka ili hladna voda i kuda će nas odvesti.
Onaj trenutak kada prije skoka na glavu stojimo savijeni iznad vode, dignutih sklopljenih ruku. To je trenutak predavanja. Stopala su na samom rubu, tijelo se miče naprijed, nazad. Važe strah i povjerenje.
Onaj tko uspije zagrliti povjerenje u tom momentu, taj je zaronio u zagrljaj najveće sreće i svjetla.

moj dida

Moj dida nije bio ekolog. Nije ni znao što ta riječ znači. Nikada u životu nije pogledao niti jedan motivacijski spot. Na njegovom "fejsu" nije bilo postova o planeti zemlji i tužnih slika životinja, na njegovom fejsu je bio samo njegov osmjeh. Moj dida nije bacao stvari, on ih je popravljao. Bio je onaj čovjek starog kova, znao je puno toga, "đugari" kako kažu u Rađasthanu, znao je kako stvari rade, kao ih popraviti, kako iz ničega napraviti puno i kako se snaći u životu. Moj dida je starim motornim uljem mazao drveni pod naše verande kućice uz potok, nije ga bacao u potok. Moj dida je znao od starih cijevi napraviti zvono za vrata i popraviti moju školsku torbu. Znao je. Moj dida je tu i tamo išao na smetlište, ali ne zato što je bio siromašan. Bilo mu je žao što ljudi bacaju stvari koje su još korisne. Znao bi izabrati ponešto, popraviti i darovati nekome. Moj dida je svake nedjelje dolazio meni u posjete sve dok je mogao. Svake nedjelje, ne kad mu se dalo, svake nedjelje. Ne zato da mi se potuži što ga boli, nego da pola sata od srca kaže "meni je stalo". Jednom je tako našao na smetlištu kip Budhe velik više od pola metra koji je netko bacio. Uzeo ga je i donio u kućicu na trijem. Očistio ga je i prelakirao. Bila je to jedina kuća u Zagorju sa velikim Budhom na trijemu.  Moj dida nije bio budhist samo je osjećao da to tako treba biti.