Blagoslov

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti

Jako je tužno vidjeti kako se zatvaramo u svoje vlastite zatvore. Pletemo neumorno rešetke sa sjetom i umorom u očima. Vješto tkamo naše zatvore, odmah popravljamo ako negdje slučajno Gurudev i naše unutarnje božansko jastvo naprave rupu...Odmah je krpamo, da se slučajno ne proširi i otvori prolaz iz zatvora....jer treba hrabrosti izaći iz tople i sigurne kukuljice iz stvarnosti gusjenice. Treba zamjeniti stotinu malih nožica koje nas čvrsto drže na zemlji za par krila i otisnuti se u zrak, beskonačan i nepoznat.

U tim našim malim ugodnim zatvorima odrićemo se svega što bi nas moglo podsjetiti na let. Odričemo se svake veze sa beskrajnim, božanskim, čudesnim i svjesti da smo i sami beskrajni i božanski. Tako smo se općim svjetskim referendumom i odrekli davanja i primanja blagoslova. Barem u večini slučajeva. Dozvoljavamo možda, da nam blagoslov daju svećenici ili naš Gurudev, ali i to u sigurnim količinama. Jer...jednostavno ne vjerujemo u njegovu moć ili vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni da ga primimo. Koliko lijepih blagoslova se odričemo pri tome...

Davno prije, davanje blagoslova je bila svakodnevica i dio ljudske prirode. Ne samo svečenici, i majke su davale blagoslov djeci kada su negdje išla, stariji ljudi su davali blagoslov parovima da se žene...i ne samo to, blagoslov je bio svakodnevica.

Nešto što nam je ostalo negdje duboko u duši kao atavizam tih vremena je uzvik kada vam netko da čašu vode nakon što ste dugo bili žedni...večina će izbaciti iz sebe "Bog te blagoslovio!". I bake koje prose na cesti će vas još blagosloviti bez kompleksa i sustezanja za tu kunicu koju im date. Razmislite kako se tada osjećate? Nekako toplo vam je u duši, prirodno vam se lice opusti i smekša. To je učinak blagoslova, božasnke svjetlosti kada uspije prodrijeti kroz našu čahuru, no bojim se da je obrnuti put puno teži. Da li biste se usudili, da li biste  mogli dati nekome blagoslov ? Teško. I razumljivo je zašto, večinom će vas proglasiti ludim ili će ego progovoriti "tko si ti da mi daješ blagoslove? ili nešto slično. No bez obzira na sve, blagoslove treba davati, makar šutke i bez dizanja ruke jer kad osjetimo u srcu da se preljeva od punoće, taj trenutak je trenutak kada nam prirodno krene blagoslov iz nas.I vi ste tada samo poštar između božanskog svjetla i božanskog svjetla u nečijem tijelu. Vas zapravo nema i to je u redu, to je istinski blagoslov, a ne parada ega.

Sada se javlja misao "ja to ne mogu", "ja nisam dovoljno čist da..." i razne druge bedastoće...No mi smo ono što svojim mislima iskreiramo. Ako ponavljamo mantru "Nisam dovoljno čist" to će i postati stvarnost. Ako ponavljate mantru "Šivoham"...
Hvala bogu da bumbar nije čuo za fiziku i te negativne ucjenjivačke mantre. Naime, bumbar po fizici nikako ne bi mogao ostati u zraku sa svojom težinom i maleckim krilima. No, bumbari lete, to svi znamo. Zato...

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti ili poletite s njim....Ja vam od srca želim božanski blagoslov za taj let...

Svaka ptica svome jatu leti

Svaka ptica svome jatu leti. Toliko ljepote i istinitosti života zamotane u jednostavnost. Narodne poslovice su upravo takve, zlatno učenje, zen naših baka i djedova i njihovih baka i djedova, Sat Sanathan Dharma u svom najizvornijem i najživljem obliku.
Nažalost, ne obraćamo pažnju na njih, zaboravljamo ih i mijenjamo za mudrosti u šarenim celofanima i sjajnim omotima moderne duhovnosti. Moderne duhovnosti i  intelektualizma koji ukrade malo ovdje, malo ondje, od svakog od svojih bivših učitelja ponešto i sve pomješa u duhovni "Čobanac" s kojim želimo zabljesnuti druge s time kako smo mi pametni i mudri. Što bi ljudi rekli "vrtimo iz šupljega u prazno", još jedan biser mudrosti koji to najbolje opisuje. Mudrost se pri tom mjeri količinom riječi i popularnim izrazima. I naravno, ako pri tom još koristite postotke i pseudo znanstvene dokaze koje ste da prostite izvukli iz...postajete Guru novog doba. I pozorno vas slušaju, imate svoje sljedbenike i obožavatelje. No tu se vraćamo našoj temi: Svaka ptica svome jatu leti...
Naše će nas stanje kao magnet odvući upravo onome kako vibriramo i kako je obojena naša stvarnost toga momenta. Gotovo kao ogledalo, ono čemu bivamo privučeni, odraz je našeg stanja. Ilitiga privučeni zovom duše odletiti ćemo za svojim jatom....Odjednom ćemo osjetiti bliskost sa ljudima s kojima do jučer nismo imali ništa jer sada dijelimo nešto zajedničko, najčešće jake emocije kao što su mržnja, bijes i ogorčenost ili ako smo sretni ljubav, sreću, duhovnost...U tome ćemo se jatu osjećati ugodno...i zapravo sve je u redu ako nas to jato vodi dalje, više, ali ako produbljuje naš jad i nesreću, onda će nas samo ohrabriti da budemo još blesaviji i tonemo dublje.
zato, osjetite svoju pravu prirodu, dozvolite atmi da vas povede u pravo jato. Nemojte dozvoliti da se rođeni kao sokol ipak pretvorite u mudrog pingvina koji je ptica po definiciji, ali ptica zakržljalih krila koja letiti više ne može jer su ga... razočarali u školi letenja ili neka slična glupost. A zapravo....zapravo je u pitanju običan strah od letenja. Još jedna prigodna za kraj: I ako je gol, ipak ostaje sokol :-)

Goli na bini

Satja, ISTINA, jedna od najviših vrlina kojoj stremimo. Često izvikujemo glasno parole o njoj, dižemo je u nebesa. O njoj je od svih vrlina najvjerojatnije napisano najviše mudrih riječi. A kako stvari zaista stoje? Mislim da je uvijek mudro krenuti od sebe. Lako ćemo promijeniti svijet jedino u trenutku kad uspijemo promijeniti sebe. Pa, ako žudimo za istinom, jesmo li sami iskreni i istinoljubivi? Da li smo uvijek isti, onakvi kakvi jesmo ili smo više kao u onom poznatom filmu doktor Đekil i mister Hajd? Da li imamo, kao i odjeću, jednu sliku sebe "za van", jednu "za po doma", jednu koju čuvamo za sprovode i vjenčanja i jednu "radnu" uniformu?
Naročito se to može vidjeti kod bavljenja bilo kojom duhovnošću. Doktor Đekil je društveno prihvatlji i "normalan" a mister Hajd ide u ašram na satsange, ima učitelja i pjeva bhađane. I tada imamo dva facebook profila, jedan s duhovnim imenom i jedan "normalan". I dvije e-mail adrese. Ponekad i skrivamo da smo vegetarijanci pa ne jedemo kad su slavlja jer smo baš dobili neku gripu... Živimo život onog jadnog junaka spomenutog poznatog filma i svake se noći bolno preobražavamo. Živimo život preljubnika, lopova i igramo se skrivača. I pazimo da nam se svjetovi ne sudare. Nije lako, ponekad je kolizija neminovna i tada se kao u najmučnijem snu nađemo goli golcati na bini kazališta pred zaprepaštenom publikom. Što ćemo tada napraviti? U sramu pokriti što se da pokriti i brzo pobjeći ili..Sretan je onaj tko u tom momentu može raširiti ruke predavši se svijetu sa znanjem da sve što ga sačinjava je od Boga dano i nakon toga zapljeskati Bogu sa zahvalnošću. I na kraju, ali možda najvažnije od svega, sa smješkom koji govori da mu je pri tom sasvim svejedno kako će publika reagirati. Oni koji vas napuste jer ste na bini ispali goli, ti nikada ni nisu bili s vama, ništa nije izgubljeno. To shvatite nakon nekog vremena kada obučete narančastu odjeću koja nije "samo za po ašramu" i izađete na ulicu, u svijet - popnete se goli na binu.

Upalimo svjetlo

Koliko samo strahova nosimo... Robovi smo strahova koje diktira naša podsvijest i tu treba puno rada, sadhane i blagoslova Gurudeva. Ali ponekad dodajemo i sasvim nove strahove i postajemo i njihovi robovi. Strahova koji hrane tamu i produbljuju je u nama. Strahova koje nam serviraju iz okoline, a mi ih objeručke grlimo bez pitanja. Upalimo već to svjetlo, pustimo unutra viveku, zdrav razum, upalimo svjetlo i odbacimo život preplašenog i uvijek opreznog mišića.
Na primjer, danas jako popularan, strah od "praćenja" nekog velikog brata, države ili koga god smatramo nadležnim u svojoj glavi. Posvuda možete čuti isto: svuda oko nas su kamere, prate nas svugdje, ugrožavaju našu privatnost na internetu...
Ajmo, što kažu, "stati na loptu" i malo razmisliti...
Prvo, koliko važnim nas smatra naš ego da bi naš život bio uopće ikome važan na taj način. Budimo iskreni, većina nas vodi sasvim prozaične, prosječne živote. Tko nam to govori da smo tako jako važni? Ego. Onaj isti ego koji je od svih nas u razno raznim regresijama  i vraćanjima u prošle živote, našao same Kleopatre, mudrace i poznate ili barem karakterne likove kao iz bajki. Jeste li čuli ikada da je netko rekao: ah u prošlom životu sam bio sitni lopov u nekom smrdljivom srednjevjekovnom gradu ili prostitutka sa sifilisom u lučkom gradu? Ne bih rekla. Sami mudraci, učitelji i princeze. Pustimo više taj osjećaj lažne i kičasto sjajne samovažnosti, shvatimo da smo važni i jedinstveni u drugom smislu, da u sebi nosimo svjetlo Boga, tako jednostavno, a tako veličanstveno.
Drugo, zašto bi nam trebalo smetati ako smo snimljeni u našim svakidašnjim aktivnostima u javnosti? Osim ako ne radimo nešto za što znamo da ne valja, varamo ili krijemo nešto.
Što se mene tiče, slobodno neka me snima veliki brat. Moj mu je život potpuno jednostavan i otvoren. A ako odlučim opljačkati banku, navući ću crnu skijašku masku, to lopovi od zanata prvo nauče.
Što se mene tiče, svi mogu uvijek znati gdje sam i što radim. Nema srama. Ionako kako se mogu sakriti? Onaj pred kojim me jedino može biti sram uvijek je uz mene, zna sve, bez kamera i video nadzora. Moj pozdrav Njemu

Brodu nije dharma da stoji u luci

Netko je jako lijepo rekao: "A ship in a port is safe, but that's not what ships are built for."
(Brod u luci je siguran, ali to nije ono za što su brodovi građeni.)

Ili kako bismo rekli našim jezikom, brodu nije dharma da stoji u luci. Svuda oko nas ljudi poduzimaju sve kako bi ostali u "safe modu" , baš sve, pod svaku cijenu. Čuvaju se od svega, boje svega i zatvaraju dobrovoljno u svoje male sigurne dobrovoljne kaveze. A naše unutarnje Jastvo, naša Atma to gleda i smije se onom što smatramo "sigurnim" i plače zbog onog što propuštamo zbog te "sigurnosti" koja nije ništa drugo do fatamorgane u pustinjskom pijesku.  Radimo ono za što nismo stvoreni, čučimo u kutu, iz straha. Usidrili smo svoj brod u luci, umjesto da razapnemo ta jedra, isplovimo iz luke i kažemo NAHAM KARATA...idem...
Kad nađemo dobrog učitelja jedrenja - Brahmanistra Stotriju, Gurudeva, nema više "ako i možda", nema "ovisi, kakva je vremenska prognoza?" Sve je spremno i čemu čekati...zaplovimo punih jedara. Ako skupimo hrabrost i ostavimo "sigurnost" bez okretanja i žaljenja, ispred nas se otvara ljepota... vjetar, miris mora i soli umjesto ustajalog vonja luke, sunce i daleka druga obala....zaplovimo punih jedara, za to je ovo tijelo stvoreno....

Dobriša Cesarić: Mrtva luka

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

Evo nas i u drugoj polovici te fantastične 2012. godine. Ni manje ni više fantastične niti ne-fantastične od bilo koje druge godine, ali godine kojoj smo, htjela ona to ili ne, priljepili velika očekivanja. Još je najlakše onima koji očekuju samo smak svijeta, onaj jednostavan i starinski smak svijeta, onako bez obaveze i budućnosti. To je čisto i ljudski. Ako ga i ne bude...lijepo, idemo dalje.
Ali, kao i svemu drugome u novije vrijeme, našem lijepom starom i nevinom smaku svijeta smo dodali crtu frustracije i komplikacije. Pa smo rekli...jest, smak svijeta ali samo za one prizemne, MI duhovni ćemo proći kroz velike duhovne preobražaje i teška previranja, ali na kraju će sve biti super. MI duhovni, naravno da smo MI u toj skupini, u to nema sumnje. Mislim da još nitko nije rekao - da to je tako, odabrani će preživjeti, ali ja nisam taj, nisam dovoljno duhovan. To se još nije desilo :-)
I eto sad, 2012. teče, a sa svih strana viču napisi: velika transformacija, duhovni preobražaj, i nekako nije vam ugodno u koži ako ne patite, ne događaju vam se ni veća ni manja sr.nja nego inače, sve je nekako prosječno. Dapače, lagano se možete sjetiti godina koje su bile za vaš duhovni i ljudski život puno burnije i plodonosnije. Koja frustracija. Ali naš prijatelj Ego nas nikada neće ostaviti na cijedilu, to je sigurno. I počinje izmišljati, stvarati maju nad majom, iluziju unutar iluzije, samo da budete sretni i zadovoljni sobom i svojim "duhovnim životom", a i on je sretan jer vas vodi kuda želi, toliko daleko od istine...i duhovnosti. I tada sretnete svoje duhovne prijatelje i u pola glasa kažete jedan drugom...je, teško je...ali zastakljenih očiju nijemo odajete time priznanje jedan drugom...da, i ti to razumiješ, ti si na tom stupnju s nama odabranima...
E pa sad...:-) svjesna svih posljedica po moju duhovnu reputaciju, svjesno izjavljujem, 2012. je meni sasvim prosječna (to ne znači jednostavna niti bez svih ljepota koje učeništvo nosi). Za učenika, sve su godine 2012. Ni manje ni više. Ja sam svoje velike transformacije već doživljavala i sigurna sam da me još mnoge očekuju, ali ....2012. draga moja godino, tebe oslobađam toga da mi ih ti trebaš donijeti u nekom većem obimu. To ćemo ostaviti mojem Satagurudevu, njegovoj milosti  i mojoj sadhani...ako u međuvremenu svijet propadne...ne brinem...
...Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

vodič domorodac

GURUDEVA BINA KA RAĐA NAJ SARE

KOJI UPAJA KARE KOI CAHE

NA BHAVA SINDHU TIRE...

BEZ GURUA TRUD TI PLODA NEĆE DONIJETI

BEZBROJ METODA PROBATI MOŽEŠ

AL' SLOBODAN NEĆEŠ POSTATI...

Jučer sam pročitala nešto što za mene konkurira da bude jedna od najvećih gluposti ikad izrečenih: 

"For a spiritual experience it's not necessary for you to join a sect, go to the jungle, get a guru, do yoga or some tantrik practice. The goal of all these practices is just one: to make it possible for you to meet yourself."

U prijevodu: Za duhovna iskustva nije važno da se pridružite sekti, idete u đunglu, imate Gurua, prakticirate jogu ili neku tantričku vježbu. Cilj svih tih praksi je samo jedan: da vam omoguće da upoznate samog sebe.

Naime, kao što lijepo kaže sama ta izreka  CILJ tih svih metoda je jedan. Ali da bismo došli na bilo koji cilj, obavezno je proći PUTEM. Cilj podrazumjeva PUT. Ali kažu ovdje, van svake logike - nikakav put ti nije potreban da bi došao do cilja.

Gotovo jedina praksa gdje se često može čuti "ne treba ti Učitelj (Guru)" je duhovna praksa. Priznajemo da za svaki obrt trebamo odnos majstor-šegrt, za svaku umjetnost trebamo odnos mentor-učenik, za svako znanje trebamo vodstvo ŽIVOG čovjeka koji je tim znanjem praktično ovladao. Ne vjerujem da bi se netko dao u ruke kirurgu koji je stekao svoje "znanje"gledajući YouTube priloge, čitavši mudre izreke o tome ili čak da je i prošao čitav fakultet a da pri tom nije praktično asistirao više godina kirurgu u bolnici. Niti ćemo reći "meni je dovoljan moj unutarnji učitelj, idem se sam operirati". U takvim smo slučajevima vrlo jasni, ne dajemo svoj život baš svakome u ruke. Ne znam zašto onda nešto što je još dragocjenije od života samog, naš duhovni život tako olako prepuštamo kaosu. Da kaosu. Kao što je potpuno ludilo Ega pokušati proći kroz džunglu bez vodiča domoroca koji je poznaje, poznaje svako njeno drvo i stazu, tako je potpuno ludilo pokušati proći kroz džunglu duhovnosti bez pravog vodstva, samo oboružani GPS uređajem. Kraj je više nego jasan. Moji poznanici se smiju jer im je "Nataša" (popularno ime glasa jednog od tih uređaja) uporno na cesti bez križanja govorila "SKRENITE DESNO!, SKRENITE DESNO!" . A desno je bilo mađarska oranica, nepregledna i upravo zasijana. I to je bilo u pitomom kraju susjedne nam Mađarske, daleko od divlje kišne šume Amazone pune zamki i zanimljivih stvorenja koje vise sa grana... a to je dragi moji, najbolji opis naše duhovnosti i puta koji nas čeka. Stoga, nabavite si ipak dobrog ŽIVOG vodiča domoroca.  Jer ni njegova slika, niti "vaš unutarnji šerpa" kao ni internetska "Nataša" vam neće puno pomoći kad se nađete tamo. A za cilj ćemo lako. Umjetnost je u putovanju.  

PAPI NIVE NAHI SATAGURU AGE
KASTA ANEKA BHARE

Gurudevu se nisi pokloniti znao...