Mira Bai

(princeza izvan vremena)

Kako ispričati priču o Miri osim pokušati to učiniti srcem, onako kako je i ona pričala svoju priču. Riječi nisu dostatne, to je sigurno.

Mira Bai je rođena kao princeza u rađputskoj kraljevskoj obitelji Kudki u okrugu Pali u Radžasthanu. Njena cijela obitelj su bili veliki posvećenici Boga Vishnua, a smatra se da je Mira inkarnacija Radhe, ženskog principa, pratiteljice Boga Krishne. Kao sasvim mala djevojčica, opčinjena vjenčanjem na kojem je bila, zapitkivala je svoju majku tko će biti njen mladoženja. Majka joj je odgovorila pokazavši prekrasno ukrašen kip Sri Krishne: "Evo, ovo će biti tvoj mladoženja“. U Miri je to sjeme zalijevano njenom neutaživom žudnjom za Bogom izraslo u životnu priču. Mira Bai je bila cijeli svoj život u božanskoj i duhovnoj vezi sa Krishnom, pretočivši svu svoju ljubav u njega.  Unatoč strogim konvencijama za život jedne princeze u 16. stoljeću u Indiji, neustrašivo je i jasno iskazivala svoju ljubav, ne priznajući norme koje su je pokušale vezati za ovaj materijalni svijet. Na samo indijskoj tradiciji svojstven način, to je činila u miru sa okolinom, u skladu sa najvišim zakonom ahimse, nepovrjeđivanja, uzdajući se da će njen voljeni Krishna naći načina da nitko ne bude povrijeđen zbog njene odanosti Bogu. Taj fascinantan miran otpor pun ljubavi, a opet beskompromisan i čvrst, dio je indijske baštine svijetu kroz mnoge poznate osobe, a najpoznatiji je sigurno Mahatma Gandhi. 

Svoju je ljubav prema Bogu Mira iskazivala stihovima, pjesmom, muzikom i cijelim svojim postojanjem. Snagu takve usredotočenosti nalazimo opisanu u mnogim pričama o Miri Bai.  

Njeni su je roditelji preko njene volje udali za princa druge kraljevske obitelji i tu kreće njena priča u kojoj je ona ostala čvrsta u svojoj vjeri unatoč progonima njene obitelji i supruga. Iako je savjesno obavljala sve svoje dužnosti kao supruga princa, nakon završetka dnevnih poslova, povlačila se u duhovnost. U više navrata je čudima izbjegla sigurnu smrt i zamke koje joj je obitelj u krajnjem očaju postavljala. No materijalni svijet je nije uopće zanimao, njen je svijet bio negdje drugdje.  Tako je otrov koji je trebala ispiti postao za nju nektar, prašad od Voljenog, a košara otrovnih zmija cvjetna ogrlica njenog Krishne.

Zadnja kušnja u njenom životu je bila kada joj je suprug naredio da ide u rijeku i utopi se jer je obeščastila  njega i njegovu obitelj. Kao i uvijek poslušala je njegovu naredbu, no njeno tijelo nije moglo potonuti. U viziji, pojavio joj se Bog Krishna i rekao da je njeno vrijeme koje je morala provesti sa svjetovnim suprugom gotovo i da dođe u Vrindavan živjeti kao sadhu. Kažu da je Mira bosih nogu preko vrućeg pijeska Rajasthana krenula za Vrindavan. Posvećenici su je pratili i hrabrili putem pružajući joj zaklon i hranu te je sa ushitom dočekali u Vrindavanu. Zadnje godine svojeg života provela je u Vrindavanu, mjestu rođenja Sri Krishne, a legenda kaže da je jednoga dana jednostavno nestala u Dwaraki stopivši se sa kipom Krishne.

Sri Swami Shivanada, svjetski poznati duhovni učitelj je rekao o Miri:

„Izuzetno je teško pronaći paralelu s ovom prekrasnom osobnošću - Mirom, sveticom, filozofkinjom, pjesnikinjom i mudrom ženom. Ona je bila svestrano genijalna i velikodušna duša. Njen život ima jedinstven šarm,  izvanrednu ljepotu i čudesnost. Bila je princeza, ali je napustila užitke i raskoši koji su pratili njen visoki status i umjesto njih je izabrala život siromaštva, strogosti, Tyage, Titikshe i Vairagye (odricanja, izdržljivosti i nevezanosti). Iako je bila nježna mlada žena, uputila se na opasno putovanje duhovnog puta ispunjenog raznim poteškoćama. Prošla je razna iskušenja hrabro i neustrašivo i ostala čvrsto pri svojoj odluci. Imala je ogromnu volju. "

Prof Dr Dirk Wiemann, istraživač indijske literature je rekao za  Miru: "Ona nadilazi sjenovita područja prošlosti da bi nastanila samu jezgru budućnosti koja je utjelovljena u patnji ljudi koji traže alternativu." - Dirk Wiemann / Parita Mukta, O Miri

Dobrota

Odrasla sam ne vjerujući. Ne vjerujući da strah je osjećaj koji trebam gajiti. Ne vjerujući da postoji Bog koji mi zamjera, koje me strahom nagoni da budem ispravna i koji me kažnjava ili voli prema tome. Odrasla sam ne vjerujući da se za svoga Boga moram boriti ili druge mu privoditi i ne daj Bože u njegovo ime ubijati i nanositi bol.  Hvala Bogu, rođeni sam ateista :-)
Ono što vjerujem je da je dobrota srž našeg bića, neuništiva i vječna, svjetlost našeg postojanja. Nitko nam je ne može ukrasti niti okaljati. Dobrota. Jednostavna, bez cijene i kalkulacija, srž našeg bića. U tu svjetlu točku našeg postojanja iz koje svjetli tisuće niti koje nas povezuje sa svime što postoji, ljubi i grli, kao majka, u to ja vjerujem. Svejedno kako ćete je nazvati - dobrota, Atma, Bog... Ime je neće promijeniti. Od rođenja nadalje kidamo niti naše suštinske dobrote i bivamo osamljeni i ne prepoznajemo se. Vjerujemo kad nam govore da smo loši i bezvrijedni, spuštamo pogled sa našeg bića od srama. Što je duhovnost? Duhovnost je zagrliti tu svoju bit bez zadrške i srama i pustiti je da se širi svojim beskrajnim svjetlosnim nitima sve dok se niti ne rašire toliko da više ne znamo gdje je granica naše suštine...

U to ja vjerujem. Za sve ostalo...hvala Bogu, rođeni sam ateista .-)
 

kojeg vuka hranite

Na svijetu su uvijek postojale samo dvije rase, samo dvije vrste ljudi. Korisnici i davatelji. Korisnik vidi svijet kao "svoj", a davatelj vidi svijet kao "sebe". Mala razlika. Korisnik živi u svijetu koji je stalni neprijatelj, koji ga želi zakinuti za nešto, kriv mu je za sve njegove neuspjehe i pokušava uvijek dobiti "ono što mu pripada". Davatelj živi sa svijetom, ne u svijetu. Pošto ne postoji podjela "on i svijet", dajući drugima, on obilno daruje sebe i od toga bude u stanju opijenosti i sreće. On zna malu tajnu...zna što znači "PURNA". Savršeno i potpuno, nepromjenjivo. Koliko god da daješ iz toga, uvijek ostaje isto. Koliko god palio uljanice svjetlom svoje uljanice, njeno se svjetlo neće smanjivati niti trošiti. Davatelj zna i da istinsku sreću možeš doživjeti jedino davanjem, ne uzimanjem.
Koja kvaliteta trenutno prevladava u nekome može se vidjeti najčešće iz izraza lica, korisnik ima grč lica, a davatelj ima opušten, skoro opijen izraz lica. Ponekad se to može vidjeti i iz načina govora. Netko će reći "Uzeo sam mantru", a drugi će reći "Dobio sam mantru".
E sad, što nam je činiti? Ako želimo promijeniti sebe, tu je uvijek trening. Ako želimo imati mišiće, nema fajde od čitanja i gledanja motivacijskih videa na you-tube kanalu, bez treninga, trenera i znoja- ništa. Isto vrijedi za sve. Želimo meditirati? Treba vježbati. Tako i ako želimo biti davatelj, a ne korisnik...treba početi davati sebe svijetu, beskompromisno i bez očekivanja. Početi od malih stvari (kao i u teretani od malih utega), slušati savjete učitelja (trenera) i očekivati da neće uvijek biti jednostavno (oznojiti se). Davati, davati, davati, sve dok se jednog dana ne probudimo sa sviješću da što više dajemo, sve smo bogatiji, odnosno da smo mi taj svijet kojem dajemo. I tada nestaje ono ja i oni, nestaje dualnost u bilo kojem obliku. Ananda.
 Rijetki su rođeni savršeni, više manje u svakome od nas čuči jedan mali davatelj i jedan mali korisnik. Koji će od njih dvojice prevladati je kao u onoj indijanskoj priči:
U svakom čovjeku žive dva vuka. Ta dva vuka su dobro i zlo i on i se stalno bore u nama. Kad se dva vuka tuku, koji će vuk pobijediti? Onaj kojeg dobro hranite.
Tako i ta dva ljudska oblika čuče u nama, a prevladati će kao i u svakoj borbi onaj koji ima snagu, onaj kojeg hranite.

Blagoslov

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti

Jako je tužno vidjeti kako se zatvaramo u svoje vlastite zatvore. Pletemo neumorno rešetke sa sjetom i umorom u očima. Vješto tkamo naše zatvore, odmah popravljamo ako negdje slučajno Gurudev i naše unutarnje božansko jastvo naprave rupu...Odmah je krpamo, da se slučajno ne proširi i otvori prolaz iz zatvora....jer treba hrabrosti izaći iz tople i sigurne kukuljice iz stvarnosti gusjenice. Treba zamjeniti stotinu malih nožica koje nas čvrsto drže na zemlji za par krila i otisnuti se u zrak, beskonačan i nepoznat.

U tim našim malim ugodnim zatvorima odrićemo se svega što bi nas moglo podsjetiti na let. Odričemo se svake veze sa beskrajnim, božanskim, čudesnim i svjesti da smo i sami beskrajni i božanski. Tako smo se općim svjetskim referendumom i odrekli davanja i primanja blagoslova. Barem u večini slučajeva. Dozvoljavamo možda, da nam blagoslov daju svećenici ili naš Gurudev, ali i to u sigurnim količinama. Jer...jednostavno ne vjerujemo u njegovu moć ili vjerujemo da nismo dovoljno vrijedni da ga primimo. Koliko lijepih blagoslova se odričemo pri tome...

Davno prije, davanje blagoslova je bila svakodnevica i dio ljudske prirode. Ne samo svečenici, i majke su davale blagoslov djeci kada su negdje išla, stariji ljudi su davali blagoslov parovima da se žene...i ne samo to, blagoslov je bio svakodnevica.

Nešto što nam je ostalo negdje duboko u duši kao atavizam tih vremena je uzvik kada vam netko da čašu vode nakon što ste dugo bili žedni...večina će izbaciti iz sebe "Bog te blagoslovio!". I bake koje prose na cesti će vas još blagosloviti bez kompleksa i sustezanja za tu kunicu koju im date. Razmislite kako se tada osjećate? Nekako toplo vam je u duši, prirodno vam se lice opusti i smekša. To je učinak blagoslova, božasnke svjetlosti kada uspije prodrijeti kroz našu čahuru, no bojim se da je obrnuti put puno teži. Da li biste se usudili, da li biste  mogli dati nekome blagoslov ? Teško. I razumljivo je zašto, večinom će vas proglasiti ludim ili će ego progovoriti "tko si ti da mi daješ blagoslove? ili nešto slično. No bez obzira na sve, blagoslove treba davati, makar šutke i bez dizanja ruke jer kad osjetimo u srcu da se preljeva od punoće, taj trenutak je trenutak kada nam prirodno krene blagoslov iz nas.I vi ste tada samo poštar između božanskog svjetla i božanskog svjetla u nečijem tijelu. Vas zapravo nema i to je u redu, to je istinski blagoslov, a ne parada ega.

Sada se javlja misao "ja to ne mogu", "ja nisam dovoljno čist da..." i razne druge bedastoće...No mi smo ono što svojim mislima iskreiramo. Ako ponavljamo mantru "Nisam dovoljno čist" to će i postati stvarnost. Ako ponavljate mantru "Šivoham"...
Hvala bogu da bumbar nije čuo za fiziku i te negativne ucjenjivačke mantre. Naime, bumbar po fizici nikako ne bi mogao ostati u zraku sa svojom težinom i maleckim krilima. No, bumbari lete, to svi znamo. Zato...

Molim vas objasnite bumbaru da ne bi trebao letjeti ili poletite s njim....Ja vam od srca želim božanski blagoslov za taj let...

Svaka ptica svome jatu leti

Svaka ptica svome jatu leti. Toliko ljepote i istinitosti života zamotane u jednostavnost. Narodne poslovice su upravo takve, zlatno učenje, zen naših baka i djedova i njihovih baka i djedova, Sat Sanathan Dharma u svom najizvornijem i najživljem obliku.
Nažalost, ne obraćamo pažnju na njih, zaboravljamo ih i mijenjamo za mudrosti u šarenim celofanima i sjajnim omotima moderne duhovnosti. Moderne duhovnosti i  intelektualizma koji ukrade malo ovdje, malo ondje, od svakog od svojih bivših učitelja ponešto i sve pomješa u duhovni "Čobanac" s kojim želimo zabljesnuti druge s time kako smo mi pametni i mudri. Što bi ljudi rekli "vrtimo iz šupljega u prazno", još jedan biser mudrosti koji to najbolje opisuje. Mudrost se pri tom mjeri količinom riječi i popularnim izrazima. I naravno, ako pri tom još koristite postotke i pseudo znanstvene dokaze koje ste da prostite izvukli iz...postajete Guru novog doba. I pozorno vas slušaju, imate svoje sljedbenike i obožavatelje. No tu se vraćamo našoj temi: Svaka ptica svome jatu leti...
Naše će nas stanje kao magnet odvući upravo onome kako vibriramo i kako je obojena naša stvarnost toga momenta. Gotovo kao ogledalo, ono čemu bivamo privučeni, odraz je našeg stanja. Ilitiga privučeni zovom duše odletiti ćemo za svojim jatom....Odjednom ćemo osjetiti bliskost sa ljudima s kojima do jučer nismo imali ništa jer sada dijelimo nešto zajedničko, najčešće jake emocije kao što su mržnja, bijes i ogorčenost ili ako smo sretni ljubav, sreću, duhovnost...U tome ćemo se jatu osjećati ugodno...i zapravo sve je u redu ako nas to jato vodi dalje, više, ali ako produbljuje naš jad i nesreću, onda će nas samo ohrabriti da budemo još blesaviji i tonemo dublje.
zato, osjetite svoju pravu prirodu, dozvolite atmi da vas povede u pravo jato. Nemojte dozvoliti da se rođeni kao sokol ipak pretvorite u mudrog pingvina koji je ptica po definiciji, ali ptica zakržljalih krila koja letiti više ne može jer su ga... razočarali u školi letenja ili neka slična glupost. A zapravo....zapravo je u pitanju običan strah od letenja. Još jedna prigodna za kraj: I ako je gol, ipak ostaje sokol :-)

Goli na bini

Satja, ISTINA, jedna od najviših vrlina kojoj stremimo. Često izvikujemo glasno parole o njoj, dižemo je u nebesa. O njoj je od svih vrlina najvjerojatnije napisano najviše mudrih riječi. A kako stvari zaista stoje? Mislim da je uvijek mudro krenuti od sebe. Lako ćemo promijeniti svijet jedino u trenutku kad uspijemo promijeniti sebe. Pa, ako žudimo za istinom, jesmo li sami iskreni i istinoljubivi? Da li smo uvijek isti, onakvi kakvi jesmo ili smo više kao u onom poznatom filmu doktor Đekil i mister Hajd? Da li imamo, kao i odjeću, jednu sliku sebe "za van", jednu "za po doma", jednu koju čuvamo za sprovode i vjenčanja i jednu "radnu" uniformu?
Naročito se to može vidjeti kod bavljenja bilo kojom duhovnošću. Doktor Đekil je društveno prihvatlji i "normalan" a mister Hajd ide u ašram na satsange, ima učitelja i pjeva bhađane. I tada imamo dva facebook profila, jedan s duhovnim imenom i jedan "normalan". I dvije e-mail adrese. Ponekad i skrivamo da smo vegetarijanci pa ne jedemo kad su slavlja jer smo baš dobili neku gripu... Živimo život onog jadnog junaka spomenutog poznatog filma i svake se noći bolno preobražavamo. Živimo život preljubnika, lopova i igramo se skrivača. I pazimo da nam se svjetovi ne sudare. Nije lako, ponekad je kolizija neminovna i tada se kao u najmučnijem snu nađemo goli golcati na bini kazališta pred zaprepaštenom publikom. Što ćemo tada napraviti? U sramu pokriti što se da pokriti i brzo pobjeći ili..Sretan je onaj tko u tom momentu može raširiti ruke predavši se svijetu sa znanjem da sve što ga sačinjava je od Boga dano i nakon toga zapljeskati Bogu sa zahvalnošću. I na kraju, ali možda najvažnije od svega, sa smješkom koji govori da mu je pri tom sasvim svejedno kako će publika reagirati. Oni koji vas napuste jer ste na bini ispali goli, ti nikada ni nisu bili s vama, ništa nije izgubljeno. To shvatite nakon nekog vremena kada obučete narančastu odjeću koja nije "samo za po ašramu" i izađete na ulicu, u svijet - popnete se goli na binu.

Upalimo svjetlo

Koliko samo strahova nosimo... Robovi smo strahova koje diktira naša podsvijest i tu treba puno rada, sadhane i blagoslova Gurudeva. Ali ponekad dodajemo i sasvim nove strahove i postajemo i njihovi robovi. Strahova koji hrane tamu i produbljuju je u nama. Strahova koje nam serviraju iz okoline, a mi ih objeručke grlimo bez pitanja. Upalimo već to svjetlo, pustimo unutra viveku, zdrav razum, upalimo svjetlo i odbacimo život preplašenog i uvijek opreznog mišića.
Na primjer, danas jako popularan, strah od "praćenja" nekog velikog brata, države ili koga god smatramo nadležnim u svojoj glavi. Posvuda možete čuti isto: svuda oko nas su kamere, prate nas svugdje, ugrožavaju našu privatnost na internetu...
Ajmo, što kažu, "stati na loptu" i malo razmisliti...
Prvo, koliko važnim nas smatra naš ego da bi naš život bio uopće ikome važan na taj način. Budimo iskreni, većina nas vodi sasvim prozaične, prosječne živote. Tko nam to govori da smo tako jako važni? Ego. Onaj isti ego koji je od svih nas u razno raznim regresijama  i vraćanjima u prošle živote, našao same Kleopatre, mudrace i poznate ili barem karakterne likove kao iz bajki. Jeste li čuli ikada da je netko rekao: ah u prošlom životu sam bio sitni lopov u nekom smrdljivom srednjevjekovnom gradu ili prostitutka sa sifilisom u lučkom gradu? Ne bih rekla. Sami mudraci, učitelji i princeze. Pustimo više taj osjećaj lažne i kičasto sjajne samovažnosti, shvatimo da smo važni i jedinstveni u drugom smislu, da u sebi nosimo svjetlo Boga, tako jednostavno, a tako veličanstveno.
Drugo, zašto bi nam trebalo smetati ako smo snimljeni u našim svakidašnjim aktivnostima u javnosti? Osim ako ne radimo nešto za što znamo da ne valja, varamo ili krijemo nešto.
Što se mene tiče, slobodno neka me snima veliki brat. Moj mu je život potpuno jednostavan i otvoren. A ako odlučim opljačkati banku, navući ću crnu skijašku masku, to lopovi od zanata prvo nauče.
Što se mene tiče, svi mogu uvijek znati gdje sam i što radim. Nema srama. Ionako kako se mogu sakriti? Onaj pred kojim me jedino može biti sram uvijek je uz mene, zna sve, bez kamera i video nadzora. Moj pozdrav Njemu

Brodu nije dharma da stoji u luci

Netko je jako lijepo rekao: "A ship in a port is safe, but that's not what ships are built for."
(Brod u luci je siguran, ali to nije ono za što su brodovi građeni.)

Ili kako bismo rekli našim jezikom, brodu nije dharma da stoji u luci. Svuda oko nas ljudi poduzimaju sve kako bi ostali u "safe modu" , baš sve, pod svaku cijenu. Čuvaju se od svega, boje svega i zatvaraju dobrovoljno u svoje male sigurne dobrovoljne kaveze. A naše unutarnje Jastvo, naša Atma to gleda i smije se onom što smatramo "sigurnim" i plače zbog onog što propuštamo zbog te "sigurnosti" koja nije ništa drugo do fatamorgane u pustinjskom pijesku.  Radimo ono za što nismo stvoreni, čučimo u kutu, iz straha. Usidrili smo svoj brod u luci, umjesto da razapnemo ta jedra, isplovimo iz luke i kažemo NAHAM KARATA...idem...
Kad nađemo dobrog učitelja jedrenja - Brahmanistra Stotriju, Gurudeva, nema više "ako i možda", nema "ovisi, kakva je vremenska prognoza?" Sve je spremno i čemu čekati...zaplovimo punih jedara. Ako skupimo hrabrost i ostavimo "sigurnost" bez okretanja i žaljenja, ispred nas se otvara ljepota... vjetar, miris mora i soli umjesto ustajalog vonja luke, sunce i daleka druga obala....zaplovimo punih jedara, za to je ovo tijelo stvoreno....

Dobriša Cesarić: Mrtva luka

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

Evo nas i u drugoj polovici te fantastične 2012. godine. Ni manje ni više fantastične niti ne-fantastične od bilo koje druge godine, ali godine kojoj smo, htjela ona to ili ne, priljepili velika očekivanja. Još je najlakše onima koji očekuju samo smak svijeta, onaj jednostavan i starinski smak svijeta, onako bez obaveze i budućnosti. To je čisto i ljudski. Ako ga i ne bude...lijepo, idemo dalje.
Ali, kao i svemu drugome u novije vrijeme, našem lijepom starom i nevinom smaku svijeta smo dodali crtu frustracije i komplikacije. Pa smo rekli...jest, smak svijeta ali samo za one prizemne, MI duhovni ćemo proći kroz velike duhovne preobražaje i teška previranja, ali na kraju će sve biti super. MI duhovni, naravno da smo MI u toj skupini, u to nema sumnje. Mislim da još nitko nije rekao - da to je tako, odabrani će preživjeti, ali ja nisam taj, nisam dovoljno duhovan. To se još nije desilo :-)
I eto sad, 2012. teče, a sa svih strana viču napisi: velika transformacija, duhovni preobražaj, i nekako nije vam ugodno u koži ako ne patite, ne događaju vam se ni veća ni manja sr.nja nego inače, sve je nekako prosječno. Dapače, lagano se možete sjetiti godina koje su bile za vaš duhovni i ljudski život puno burnije i plodonosnije. Koja frustracija. Ali naš prijatelj Ego nas nikada neće ostaviti na cijedilu, to je sigurno. I počinje izmišljati, stvarati maju nad majom, iluziju unutar iluzije, samo da budete sretni i zadovoljni sobom i svojim "duhovnim životom", a i on je sretan jer vas vodi kuda želi, toliko daleko od istine...i duhovnosti. I tada sretnete svoje duhovne prijatelje i u pola glasa kažete jedan drugom...je, teško je...ali zastakljenih očiju nijemo odajete time priznanje jedan drugom...da, i ti to razumiješ, ti si na tom stupnju s nama odabranima...
E pa sad...:-) svjesna svih posljedica po moju duhovnu reputaciju, svjesno izjavljujem, 2012. je meni sasvim prosječna (to ne znači jednostavna niti bez svih ljepota koje učeništvo nosi). Za učenika, sve su godine 2012. Ni manje ni više. Ja sam svoje velike transformacije već doživljavala i sigurna sam da me još mnoge očekuju, ali ....2012. draga moja godino, tebe oslobađam toga da mi ih ti trebaš donijeti u nekom većem obimu. To ćemo ostaviti mojem Satagurudevu, njegovoj milosti  i mojoj sadhani...ako u međuvremenu svijet propadne...ne brinem...
...Ti si nesalomljiv, besmrtan i vječan...

vodič domorodac

GURUDEVA BINA KA RAĐA NAJ SARE

KOJI UPAJA KARE KOI CAHE

NA BHAVA SINDHU TIRE...

BEZ GURUA TRUD TI PLODA NEĆE DONIJETI

BEZBROJ METODA PROBATI MOŽEŠ

AL' SLOBODAN NEĆEŠ POSTATI...

Jučer sam pročitala nešto što za mene konkurira da bude jedna od najvećih gluposti ikad izrečenih: 

"For a spiritual experience it's not necessary for you to join a sect, go to the jungle, get a guru, do yoga or some tantrik practice. The goal of all these practices is just one: to make it possible for you to meet yourself."

U prijevodu: Za duhovna iskustva nije važno da se pridružite sekti, idete u đunglu, imate Gurua, prakticirate jogu ili neku tantričku vježbu. Cilj svih tih praksi je samo jedan: da vam omoguće da upoznate samog sebe.

Naime, kao što lijepo kaže sama ta izreka  CILJ tih svih metoda je jedan. Ali da bismo došli na bilo koji cilj, obavezno je proći PUTEM. Cilj podrazumjeva PUT. Ali kažu ovdje, van svake logike - nikakav put ti nije potreban da bi došao do cilja.

Gotovo jedina praksa gdje se često može čuti "ne treba ti Učitelj (Guru)" je duhovna praksa. Priznajemo da za svaki obrt trebamo odnos majstor-šegrt, za svaku umjetnost trebamo odnos mentor-učenik, za svako znanje trebamo vodstvo ŽIVOG čovjeka koji je tim znanjem praktično ovladao. Ne vjerujem da bi se netko dao u ruke kirurgu koji je stekao svoje "znanje"gledajući YouTube priloge, čitavši mudre izreke o tome ili čak da je i prošao čitav fakultet a da pri tom nije praktično asistirao više godina kirurgu u bolnici. Niti ćemo reći "meni je dovoljan moj unutarnji učitelj, idem se sam operirati". U takvim smo slučajevima vrlo jasni, ne dajemo svoj život baš svakome u ruke. Ne znam zašto onda nešto što je još dragocjenije od života samog, naš duhovni život tako olako prepuštamo kaosu. Da kaosu. Kao što je potpuno ludilo Ega pokušati proći kroz džunglu bez vodiča domoroca koji je poznaje, poznaje svako njeno drvo i stazu, tako je potpuno ludilo pokušati proći kroz džunglu duhovnosti bez pravog vodstva, samo oboružani GPS uređajem. Kraj je više nego jasan. Moji poznanici se smiju jer im je "Nataša" (popularno ime glasa jednog od tih uređaja) uporno na cesti bez križanja govorila "SKRENITE DESNO!, SKRENITE DESNO!" . A desno je bilo mađarska oranica, nepregledna i upravo zasijana. I to je bilo u pitomom kraju susjedne nam Mađarske, daleko od divlje kišne šume Amazone pune zamki i zanimljivih stvorenja koje vise sa grana... a to je dragi moji, najbolji opis naše duhovnosti i puta koji nas čeka. Stoga, nabavite si ipak dobrog ŽIVOG vodiča domoroca.  Jer ni njegova slika, niti "vaš unutarnji šerpa" kao ni internetska "Nataša" vam neće puno pomoći kad se nađete tamo. A za cilj ćemo lako. Umjetnost je u putovanju.  

PAPI NIVE NAHI SATAGURU AGE
KASTA ANEKA BHARE

Gurudevu se nisi pokloniti znao...

jednostavno

Gledam na televiziji reklamu za jednu od mobilnih mreža: "Ne bi li bilo lijepo kada bi sve bilo jednostavnije?". Ja kažem: "Ne bi li bilo lijepo kada bismo ponovno shvatili da sve JE jednostavno?" Danas smo dostigli takav savršen stupanj nesigurnosti i negiranja sebe da za sve trebamo priručnike, upute i savjet stručnjaka. Ljudsko biće posjeduje intuiciju i znanje o svemu što sačinjava život. Samo su nas naučili da si ne vjerujemo. Majka priroda nas je opremila savršenom intuicijom, poimanjem svijeta i odnosa, ispravnim prosuđivanjem  i neverbalnom komunikacijom. Doveli smo sve do smiješne kompliciranosti. Gledam neki dan na televiziji kako "Šaptač psima" kaže...taj pas ima problema jer više ne koristi svoju prirodnu metodu komunikacije. Treba ga ponovno naučiti da njuši...i nas treba ponovno naučiti da "njušimo". Danas na primjer postoje "tečajevi meditacije" i "učitelji meditacije".  Bojim se da Budha nije bio na takvom tečaju niti je čitao beskonačne savjete po internetu kako meditirati. Bojim se da Mahaprabhuđi nije gledao priloge o meditaciji na YouTube. Hvala Bogu. Meditacija se ne može naučiti, u meditaciju se jednostavno sklizne kada očistimo sve što je sprečava. Jednostavno. Mogu vam satima opisivati meditaciju, nećete joj biti bliže. Prosvjetljeni učitelji vas nikada neće učiti meditaciji, odvesti će vas tamo, neprimjetno i bez priručnika.

ili jesi ili nisi

ČOVJEK GLEDA U VODU - Enes Kišević
Ili prijeđi rijeku,
ili teci rijekom.
Ne možeš biti
i rijeka i obala.
Čovjek gleda u vodu.

U životu ili jesi ili nisi. U svemu. Ne možeš biti majka samo kad je dijete dobro i nasmješeno. Ne možeš biti učenik samo kada te Gurudev grli i dijeli blagoslove. Gdje je prava ljubav tu nema odustajanja, nema djelomičnog predavanja, nema uslova niti predođbi. Tamo se u rijeku skače na glavu, bez držanja nosa i bez maske. Nema "meni je Svamiđi u srcu" ali... onaj tko ti je stvarno u srcu taj ti je i na umu, na duši, u svakome trenutku i svakom tvom treptaju.
"Ili prijeđi rijeku ili teci rijekom, ne možeš biti i rijeka i obala." Ni sva mudrovanja ovoga svijeta to ne mogu promijeniti. Skrivamo se iza velikih riječi i savršenih objašnjenja, skrivamo se iz straha. Nije lagano prepustiti se i skočiti. Skočiti bez znanja koliko je duboko, kako je brza rijeka ili hladna voda i kuda će nas odvesti.
Onaj trenutak kada prije skoka na glavu stojimo savijeni iznad vode, dignutih sklopljenih ruku. To je trenutak predavanja. Stopala su na samom rubu, tijelo se miče naprijed, nazad. Važe strah i povjerenje.
Onaj tko uspije zagrliti povjerenje u tom momentu, taj je zaronio u zagrljaj najveće sreće i svjetla.

moj dida

Moj dida nije bio ekolog. Nije ni znao što ta riječ znači. Nikada u životu nije pogledao niti jedan motivacijski spot. Na njegovom "fejsu" nije bilo postova o planeti zemlji i tužnih slika životinja, na njegovom fejsu je bio samo njegov osmjeh. Moj dida nije bacao stvari, on ih je popravljao. Bio je onaj čovjek starog kova, znao je puno toga, "đugari" kako kažu u Rađasthanu, znao je kako stvari rade, kao ih popraviti, kako iz ničega napraviti puno i kako se snaći u životu. Moj dida je starim motornim uljem mazao drveni pod naše verande kućice uz potok, nije ga bacao u potok. Moj dida je znao od starih cijevi napraviti zvono za vrata i popraviti moju školsku torbu. Znao je. Moj dida je tu i tamo išao na smetlište, ali ne zato što je bio siromašan. Bilo mu je žao što ljudi bacaju stvari koje su još korisne. Znao bi izabrati ponešto, popraviti i darovati nekome. Moj dida je svake nedjelje dolazio meni u posjete sve dok je mogao. Svake nedjelje, ne kad mu se dalo, svake nedjelje. Ne zato da mi se potuži što ga boli, nego da pola sata od srca kaže "meni je stalo". Jednom je tako našao na smetlištu kip Budhe velik više od pola metra koji je netko bacio. Uzeo ga je i donio u kućicu na trijem. Očistio ga je i prelakirao. Bila je to jedina kuća u Zagorju sa velikim Budhom na trijemu.  Moj dida nije bio budhist samo je osjećao da to tako treba biti.

 

BY YOUR GRACE MY GURUDEV

 

Closer than breath, you are the air                                  
Sweeter than life itself, you are here
I am a wanderer, you are my peace
I am a prisoner, you are release
Jai Gurudev...

 

I am a pilgrim, your road so long
I am the singer, you are the song
Held in the open sky, so far above
I am the lover, you are the love
Jai Gurudev...

I follow your footsteps through the flame
All that I ever need is in your name
Carry your heart in mine, vast as space
All that I am today is by your grace.
By your Grace...
I live by your grace.

moji uzori - Kao ona

Voljela bih da sam kao ona.
Došla je na svijet sasvim slučajno ili velikim božjim naumom, kako vam god drago misliti. Kad razmišljam kako je nastala, volim misliti da sam ja pridonijela tome, bilo bi lijepo. Nije bila planirana, nije bila očekivana, za nju nije bio pripremljen poseban doček niti meka postelja brižno uređena ljudskom rukom. Ali u njenom početku je bila snaga Šakti, Prakrti, snaga rađanja. Ta ju je snaga rodila i njegovala kao i milijune njenih sestrica prije, nepogrešivo i s ljubavlju. Nitko nije znao za nju sve dok nije poprilično narasla. Okružena sestricama koje su došle na svijet s velikim trudom, njegovane brižno i plemenitih imena, bezimena nije patila niti bila ljubomorna. Dapače, rasla je kao da je sama ljubav hrani, razvijala se i nadmašila sve njih ljepotom i čvrstoćom. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su je pokušali maknuti da ne smeta onima plemenitima, ali, opet božja providnost ju je štitila. Nosi ona i danas ožiljke tih pokušaja, ali nije postala ogorčena i ne mrzi nikoga. Život je nije mazio, morala se snaći u svakoj prilici, u svako vrijeme. Nije za to krivila Boga. Volim misliti da sam i ja pridonijela tome, ali znam da ju je njena vjera vodila i čuvala. Danas, nakon petnaest godina ili više (nitko ne zna kada se točno rodila) ona je najviša i najljepša među svojim sestricama. I svake godine ponavlja priču svog rađanja i ispunjava dharmu svog života. Njena ljepota odmara oči, njeni plodovi hrane tisuće duša, uveseljava i pruža dom svakome tko naiđe. Svakome bez razlike. Ne pita se ona tko je tko i da li zaslužuje njenu pažnju i trud. Njeni plodovi nisu plemeniti niti prema standardima, ali su posebni, svakome ponuđeni u izobilju. U njenom srcu nema gorčine, predbacivanja, ljubomore, žalosti, sumnji niti bijesa. Nema ni ponosa, patetike i velikih izjava. Ona samo jest tu, tiha, čvrsta, simbol snage božanske majke. I nikada ne kaže..ja više ne mogu, ove ću se godine odmoriti, ne, ona zna što je dharma. Nema veće radosti od gledanja kako svojim plodovima uveseljava bezbrojne duše.
Voljela bih da sam kao ona.

Divlja trešnja u jednom zajedničkom zagrebačkom dvorištu, visoka oko 15 m. Nastala je tako da je netko od stanara jeo trešnje naslonjen na prozor...Tisuće i tisuće gradskih pčela, osa i raznih kukaca, obožava njene cvjetove u proljeće, a kada plodovi sazriju, opet, tisuće ptica tresu njene grane skačući veselo i uživaju u malim ali slatkim trešnajma...jer u gradu nije lako naći hranu koja nije ljudsko smeće. Ima tu i pokoje gnjezdo, grlice guguću, kosovi se ganjaju, vrapci skaću, ujutro sjenice pjevaju...pravi užitak.

Prabhu Deep

Amaizing grace

Amazing Grace, how sweet the sound,
That saved a wretch like me.
I once was lost but now am found,
Was blind, but now I see.

T'was Grace that taught my heart to fear.
And Grace, my fears relieved.
How precious did that Grace appear
The hour I first believed.

Through many dangers, toils and snares
I have already come;
'Tis Grace that brought me safe thus far
and Grace will lead me home.

The Lord has promised good to me.
His word my hope secures.
He will my shield and portion be,
As long as life endures.

Yea, when this flesh and heart shall fail,
And mortal life shall cease,
I shall possess within the veil,
A life of joy and peace.

When we've been here ten thousand years
Bright shining as the sun.
We've no less days to sing God's praise
Than when we've first begun.

Guru paduka stotram

Salutations and Salutations to the sandals of my Guru,
Which is like a series of Suns, driving away the dark sins,
Which is like the king of eagles, driving away the cobra of miseries,
And which is like a terrific fire drying away the ocean of ignorance.

Mere Gurudev

My Gurudev I offer these flowers of my faith at your feet
Whatever I have, you have given to me, and I dedicate it all to you.

I have no love, nor do I know you.
I don’t even have the strength to worship you,
But this mind of mine, this body of mine,
my every atom is dedicated to you.

Prabhujee daya karo

Prabhujee dayaa karo
Maname aana baso.
Tuma bina laage soonaa
Khaali ghatame prema bharo.
Tantra mantra poojaa nahi jaanu
Mai to kevala tumako hi maanu.
Sare jaga me dhundaa tumako
Aba to aakara baahan dharo

Oh Master,show some compassion on me,
Please come and dwell in my heart.
Because without you, it is painfully lonely,
Fill this empty pot with the nectar of love.
I do not know any Tantra, Mantra or ritualistic
... worship i know and believe only in you.
I have been searching for you all over all the world,
please come and hold my hand now.